Gotičke priče uvijek će biti u trendu kada je u pitanju film i poigravanje sa strahovima gledatelja. Ovdje je posrijedi druga po redu ekranizacija romana Žena u crnom Susan Hill, koja je već 1989. godine adaptirana u istoimeni televizijski film koji potpisuje Herbert Wise. Novu kino ekranizaciju potpisuje pak mladi britanski filmaš James Watkins, koji je 2008. režirao zapažen horor, svoj redateljski prvijenac, Lake Eden, a ovaj je put dobio priliku okušati se u nešto raskošnijoj produkciji s poznatijim glumcima. Tu ponajprije mislim da Daniela Radcliffea, u svojoj prvoj pravoj postpoterovskoj ulozi, koji će se, sudeći prema filmu, teško osloboditi naslijeđa Harryja Pottera, premda u ovome ostvarenju sasvim solidno funkcionira.
U razdoblju kada se prepravci klasika horor žanra svode na nemaštovite dugometražne videospotove sa soft porn poetikom, u kojima najmanje ima atmosfere, krvi i suspensea, a najviše loših silikonskih grudi koje poskakuju u krupnim planovima prkoseći gravitaciji, osvježavajuće je vidjeti film koji nastoji ostvariti staromodnu atmosferu. Drugim riječima rečeno, Watkinsov redateljski rukopis klasičan je i staromodan – radnja se razvija sporo, linearno-temporalno, nema montažnih i vizualnih akrobacija, a naglasak je na postizanju atmosfere i očuđenju. Posrijedi su postupci koje su njegovali klasici horora, a koji su se, nažalost, izgubili u konzumerističkoj kulturi današnjice kada su filmovi postali najobičnija roba koju valja koristiti i trošiti radi zabave te koja svojim, kako stilski tako i oblikotvornim postupcima podilazi stilu života publike. Stoga Ženu u crnom možemo djelomično sagledati kao posvetu starim gotskim hororima, premda, treba istaknuti, redatelj je mnogo bolji u (re)kreiranju takvoga ozračja i njegovih vizualnih simbola nego u psihologizaciji svojih traumatiziranih likova.
U filmu je, dakle, moguće pronaći stalna mjesta gotskoga, koje se miješa s elementima romanse. Glavnom protagonistu, londonskom pravniku Arhuru Kippsu (Daniel Radcliffe), prije četiri godine, prilikom poroda, preminula je supruga. Sada je poslan u englesku provinciju kako bi, nakon smrti udovice, pripremio za prodaju njezinu izoliranu kuću smještenu na rubu sela, dobrim dijelom dana odvojenu od njega visokom plimom. Kako to obično biva, cijela je situacija povezana i s traumama glavnoga junaka pa se cijeli film može iščitati i u kodu romanse – posrijedi je svojevrsna potraga i ispunjenje želje koje se u konačnici ostvaruje kao prekogrobno povezivanje s voljenom ženom. Stoga tragična završnica filma biva prikazana u obrnutom modusu – posrijedi je konačno sjedinjenje obitelji pa time i sretan svršetak.
Između tih dviju krajnjih točaka filma, početne i završne, koje su omeđene smrtima, moguće je pronaći niz stalnih mjesta. Prostor radnje izolirana je provincija, u kojoj su praznovjerja još uvijek prisutna. Glavnina priče odvija se u mračnoj napuštenoj kući (uz koju je povezana tajanstvena povijest) i njezinu grobljanskom okruženju. Redatelj uvelike igra na kartu očuđenja prostora – pokušava stvoriti klaustrofobičnu atmosferu (kutovi snimanja neuobičajeni su kako bi se postigla psihološka tenzija) te podcrtati suodnos naravnoga i nadnaravnoga (osvjetljenje je postavljeno u odnosu svjetlosti i sjene), a osobito je prisutno isticanje različitih zvukovnih efekata, napose viktorijanskih igračaka koje proizvode melodiju. Korištenjem krupnih kadrova u pokretu također se nastoji pojačati napetost i neizvjesnost jer je radnja usredotočena na razotkrivanje tajne povezane s kućom, iz čega probijaju prijeteći impulsi. Prostor je, dakle, napučen nepoznatim entitetom, koji radnju dovodi u okrilje nadnaravnoga, a navedeno je povezano putem dvama postupcima – vizijama i znakovima. Kipps tijekom boravka u kući biva izložen različitim vizijama u kojima se pojavljuje žena u crnom, a različiti znakovi – od zvučnih do vizualnih – sugeriraju kako nadnaravna sila obitava u njoj. Ovakve gotske priče vole se poigravati hiperboliziranim likovima te snažnim emocijama kao i emocionalno te psihički nestabilnim likovima čije je osjećaje lako hiperbolizirati, što se ne odnosi samo na žalujućeg Kippsa nego i na provodnu priču o majčinstvu vezanu uz ženu u crnome.
Watkins se također koristi standardnim postupcima za stvaranje atmosfere jeze – luđački smijeh, lupanje vratiju, lavež pasa, zvuk vjetra te ostali neobični zvukovi, likovi zarobljeni u sobi, koraci osoba koje se ne vide – dakle, posrijedi su žanrovske konvencije kojima se redatelj vješto služi, a da im zapravo nije udahnuo novi život niti ih je pokušao povezati s novim značenjima. Seciranje postviktorijanskih ideologema ili, primjerice, alegoričnost kakva je prisutna u Uljezima (2001) Alejandra Amenábara, filma sličnih gotskih preokupacija, ne treba niti pokušati tražiti. Unatoč navedenom, Žena u crnom predstavlja zabavno ostvarenje koje ne zaglupljuje publiku, ali ne nudi ništa više od toga. Za razliku od većine suvremenih žanrovskih ostvarenja, Žena u crnom ima razrađenu atmosferičnost te donekle napetost, što ipak nije mala stvar. S druge strane, Watkinsonovi su likovi, nažalost, odveć statični pa autor nije pokušao okruženje povezati s proživljavanjima likova te im produbiti psihološku stranu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. travnja 2012.
