Clint Eastwood od devedesetih naovamo dobrano se počeo poigravati svojim macho ikonskim statusom, prvo u sublimnim Mostovima okruga Madison (1995), potom kao ostarjeli prljavi Harry u Grand Torino (2008), a u konačnici je upao u metafizički kič (Život poslije života, 2010). J. Edgar je pak zanimljiv jer autor nastoji ostvariti psihološki istančanu karakternu studiju.
J. Edgar njegov je najambiciozniji projekt u posljednjih desetak godina, raskošni biopic u čijoj se pozadini ocrtava pedesetak godina američke povijesti i kulture. Posrijedi je projekt koji bi, recimo, savršeno odgovarao Oliveru Stoneu i njegovim težnjama za seciranjem američkih mitova. Eastwood iznenađuje, jer kolikogod njegov uradak predstavljao obuhvatnu društveno-političku fresku koja se dotiče najznačajnijih događaja novije američke povijesti u kojima je naslovni subjekt svjedočio ili sudjelovao, naglasak je ipak na psihologizaciji lika, koji je i sam po sebi jedna od ikonskih ličnosti te povijesti, ali i kulture. Potonjeg se film također dotiče osvrćući se na stripovske obrade navodnih Hooverovih pustolovina, što samo svjedoči kako je i kulturna industrija uvidjela komercijalni potencijal njegovih patriotskih i pseudopatriotskih nastojanja da spasi američki način života te dala svoj obol usustavljivanju određenih društvenih mitova putem kojih su se širili američki ideologemi.
Eastwoodov odnos prema liku i djelu J.-a Edgara Hoovera poprilično je ambivalentan. S jedne je strane prikazan kao izraziti domoljub, koji nije birao sredstva kako bi Sjedinjene Države spasio kako od vanjskih neprijatelja (komunističke infiltracije koja je dugo ostala njegovom fiksacijom), tako i, kao višedesetljetni direktor FBI-a, od unutrašnjih prijetnji u rasponu od domaćih komunista do gangstera i kontrakulturne mladeži. Sredstva kojima se pritom služio nisu moralna, ali, sugerira film, američka visoka politika uvijek je igrala prljave igre pa je to činio i Hoover, čiji se postupci opravdavaju nastojanjem da se očuva nacionalno blagostanje, premda se čini kako je redatelj u tom segmentu ostao poprilično nedorečen. Film, tako, bespoštedno secira desetljeća američke visoke politike, ali uvijek ostaje, do određene mjere, blagonaklon prema glavnome liku i njegovu djelu.
Mnogo zanimljiviji od prikazivanja političke pozadine priče segmenti su djela u kojima se autor bavi likom, koji ne treba promatrati kao pokušaj uvjerljive kreacije povijesne ličnosti, nego kao redateljevo slobodno nastojanje da izgradi svoju viziju subjekta. Njegov je J. Edgar, osim što je, kako sam malo ranije istaknuo, učinio mnoge stvari za svoju zemlju, psihološki vrlo kompleksan i proturječan lik.
Nakon što nije želio plesati s djevojkom koja ga je zavodila u klubu, J. Edgar Hoover (Leonardo DiCaprio) žali se, zamuckujući, majci Anni Marie (Judi Dench) kako ne voli plesati sa ženama, dok ga majka uvjerava kako bi trebao jer to ide pod ruku s njegovom dužnošću i društvenim statusom. Edgar joj odgovara kako mu se gadi plesati s djevojkama te da je to trebala već shvatiti i prihvatiti. Majka mu, nakon poduže bukvice, odgovara da bi radije umrla nego da joj sinovi budu „tetkice“ i da će njezin sin plesati sa ženama, a ona će ga naučiti koracima. Posrijedi je mala anegdota koja je vrlo simptomatična, jer izvrsno zaokružuje odnos majka-sin u razmatranome ostvarenju, koji je pak prilično zanimljiv jer je ovim ostvarenjem redatelj, usudio bih se reći, skrenuo u psihoanalitičke vode. Anna Marie Hoover, koju tumači Judi Dench s jednom gotovo stravičnom notom posesivnih majki iz američkih horor filmova, već se prilikom uvođenja u narativni univerzum otkriva kao žena koja je jako i nametljivo vezana sa svojim mlađim sinom.
Eastwood snažno podcrtava taj edipski odnos između majke i sina, u kojem je sin u potpunosti uvjetovan majčinom žudnjom pa se majka otkriva kao lakanovska majka krokodil koja iz pozadine sasvim upravlja sinovljevim životom, što gore opisan prizor u potpunosti podcrtava. Edgar, tako, majku vodi na odmor sa svojim navodnim ljubavnikom te do njezine smrti (kad je imao četrdeset i tri godine) živi s njom u zajedničkom kućanstvu. U psihološkom nijansiranju likova redatelj pazi na detalje koji, iako gotovo neprimjetni, često naslućuju prirodu odnosa među pojedinim protagonistima. Primjerice, kada Clyde Tolson (Armie Hammer) ulazi nakon Hooverove smrti u njegovu sobu, na stolu se zamjećuje svojevrstan mali oltar s majčinom slikom pa posesivni odnos ne prestaje niti nakon majčine smrti jer fiksiranost je, očito, bila obostrana. Majka time, u svom totalitarnom diktatu, propisuje i uskraćuje užitak.
Međutim, edipski segment priče samo je jedna razina razmatranog lika, a usko je uz njega vezana potka o velebnom sebstvu jer J. Edgar u ovome je biopicu prikazan i kao narcistička ličnost, iza čijega se grandioznoga poimanja sebe i svoje uloge u društvu zapravo krije neutaživi bijes i autodestrukcija. Edgar tako uvijek treba dobiti ono što želi, a svako protivljenje i uskraćivanje potreba shvaća kao napad na vlastitu ličnost i sebstvo. Primjerice, zasluge drugih često je pripisivao sebi, kako bi se javnosti prikazao u boljem svjetlu. Takav odnos prema drugima samo je preslika odnosa s majkom, što film uvjerljivo prikazuje. Treća se razina odnosi na Edgarovo mucanje, koje se u djelu semantizira te počinje svjedočiti o njegovim kompleksima, koji su opet povezani uz majku koja je u odsutnosti oca, koji je patio od psihičkih bolesti, preuzela dominaciju u sinovljevu životu kao hiperinvestirani etitet pa se on pretvorio u potisnutoga muškarca koji nikada nije mogao izraziti svoju pravu seksualnu prirodu te se ostvariti u odnosu s Clydeom Tolsonom. Iako taj navodni ljubavni odnos nikada nije povijesno verificiran, nego postoje naznake, Eastwood ga razmatra kao rezultat kako unutrašnje represije, u smislu samonametanja ograničenja, tako i vanjske – društvenih konvencija koje nisu bile blagonaklone ovakvome odnosu, ali i Hooverovih poteškoća da s drugim ljudima ostvari prisnije kontakte, što je također jedna od bitnih karakteristika narcističke strukture ličnosti.
Eastwoodov redateljski rukopis očekivano je tradicionalan, ali i vrlo stiliziran, čemu doprinosi i impresivna fotografija Toma Sterna, koja se ostvaruje u zagasitim tonovima te potpomaže ostvarivanju bujne atmosferičnosti, ali i ocrtavanju duha vremena. Redatelj je također naglasak stavio na rad s glumcima, primjerice, Leonardo DiCaprio vrlo je dobar u naslovnoj ulozi, posebice u segmentima filma gdje njegova uloga nije opterećena silnom kozmetičkom protetikom. Međutim, iznenađuje određena narativna nekonciznost filma. Kako je cijela narativna struktura sazdana na poigravanju odnosa između prošlosti i sadašnjosti, analepse su postavljene iz dviju perspektiva – kada im uvod biva Hooverovo promišljanje o prošlosti iz sadašnjega iskustva, a potom i kroz zajedničku prizmu Tolsona i Hoovera, čime se naglasak pokušava staviti na njihov odnos, odnosno zajedništvo. Nažalost, navedeno nije najspretnije izvedeno.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. travnja 2012.