Kako i naslov filma daje naslutiti, posrijedi nije klasičan biopic o Marilyn Monroe, čiji su životni put i zagonetna smrt uvijek bili privlačni filmašima, nego o Colinu Clarku, koji nas vodi kroz svoje kratko poznanstvo s američkom glumicom, koja je u londonskim studijima Pinewood s Laurenceom Olivierom snimala komediju Princ i plesačica (The Prince and the Showgirl, 1957), koju je glumac i sam režirao. Kako nam filmska povijest sugerira, snimanje spomenutoga filma prošlo je u poprilično napetoj i konfliktnoj atmosferi jer se Olivier nikako nije mogao pronaći na istoj valnoj duljini s Monroe, tim više što je posrijedi bio čisti sraz dvaju sasvim oprečnih svjetonazora, pristupa glumačkoj i filmskoj profesiji. Međutim, film nije osobito usredotočen pa pokušava pomalo dati uvid u situacije koje su se odvijale na setu, a potom pokušava osvijetliti privatne aspekte odnosa pojedinih osoba uključenih u produkciju navedenog ostvarenja.
Redatelj Simon Curtis pregledno i linearno-kronološki, bez potreba za stilskim i narativnim poigravanjima, izlaže viđenje razvoja odnosa između Clarka, prema čijim je memoarima film i utemeljen, a koji je u vrijeme snimanja gore spomenuta filma bio Olivierov treći pomoćnik redatelja ili potrčkalo, te Monroe, koja je sa svojom svitom došla u britansku prijestolnicu. Standardno, kada su u pitanju britanske produkcije, okupljena je raskošna i ugledna glumačka postava – Julia Ormond glumi Vivien Leigh, Judi Dench je Sybil Thorndike, Dougray Scott je Arthur Miller, ponešto nesretno odabrani Kenneth Branagh je Olivier, a tu su još i Emma Stone, Rip Torres i solidni Eddie Redmayne u ulozi Clarka. Navedena je ekipa poprilično solidno i razigrano odradila svoj zadatak, tako da je glumačka strana jedan od boljih segmenata filma.
Ono što čini problem po film nije konvencionalan i jednostavan redateljski pristup, koji sporadično čini da se film doima poput britanske televizijske produkcije za pospana nedjeljna poslijepodneva, koliko činjenica što lik Marilyn Monroe nikako ne uspijeva zaživjeti kao uvjerljiv subjekt. Čak je niti vrlo dobra Michelle Williams, koja uvjerljivo uspijeva prikazati složena psihološka previranja slavne glumice, iako joj fizički nije osobito nalik i nema držanje karakteristično za Marilyn, ne uspijeva, da tako kažem, prizemljiti pa većim dijelom filma Marilyn djeluje manje-više kao lice s postera okačena na zid. Zbog toga se njezin lik često doima poprilično plošnim i karikiranim prema sljedećoj shemi – red izazovnih poza, red tabletiranja, red karizmatičnosti – i to je gdje film najdalje dospijeva i potom staje, a da ni jednoga trenutka ne uspijeva pokazati u čemu je uistinu bio pravi glumičin značaj.
Tijekom filma ona pretežno podliježe iskustvu bivanja gledanom – od strane kako Colina, tako i ostalih muškaraca, pa je često poimana kao puki objekt, a katkada i seksualni objekt. Naravno, ta njezina objektivizacija jednim je dijelom svakako rezultat činjenice da film pokušava prikazati kako su je često doživljavali drugi muškarci, pa i žene (u filmu se to vidi na primjeru ljubomornoga ispada Olivierove supruge Vivien Leigh), premda to nije nešto što već nismo znali iz popularne kulture pa bi gledatelj očekivao da će film ponuditi kudikamo kompleksniji uvid u njezinu psihologiju. Iako je Olivieru svojedobno smetalo njezino neprestano kašnjenje i nepripremljenost, film pokušava okrenuti situaciju i od nje zapravo učiniti žrtvu spleta različitih okolnosti i interesa. Međutim, Curtis i scenarist Adrian Hodges ne uspijevaju suptilno prikazati, nego tek naznačavaju ambivalenciju u njezinu karakteru – s jedne strane ranjivost i trebanje drugih, a s druge strane ženu koja je sposobna progutati sve pred sobom.
Odnos Monroe-Olivier također ima tek naznačenu ambivalenciju, koja nije odgovarajuće razrađena osim što je banalno skicirana glumčevom navodnom krizom srednjih godina te strahom od starenja, pa njihov odnos, kako je prikazan u filmu, više djeluje poput natpisa iz tračerskih časopisa. Općenito je redatelj bolji u stvaranju atmosfere razdoblja pedesetih nego ostvarivanju zanimljivih odnosa među likovima, u čemu mu je svakako odmogao i površan Hodgesov scenarij. Prvi dio Mog tjedna s Marilyn puno je življi, dinamičniji i, općenito, bolji te lijepo predstavlja ozračje studija Pinewood s karakterističnim glumačkim imenima i njihovim ponašanjem i mnoštvom humornih elemenata. U drugoj polovini filma, kada se počinje razvijati navodna poluromansa između Clarka i Monroe, film gubi na svježini te mu ritam postaje tromiji. Stoga posljednjih četrdesetak minuta Curtisova djelca ostavlja dojam televizijske melodrame smještene ili u raskošne interijere ili bukoličke eksterijere, dok emocionalan naboj središnjega odnosa jednostavno izostaje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2012.
