Socijalna komedija Ženska prava hoću britanskog redatelja Nigela Colea o skupini radnica u Fordovoj tvornici u Dagenhamu koje su se šezdesetih godina prošlog stoljeća organizirale i krenule u borba za jednaka prava na radnom mjestu i jednake plaće kao i kolege – zabavan je uradak koji uspijeva spojiti humor i ozbiljnije propitkivanje klasnih odnosa u funkcioniranju ekonomskog sustava. Prije svega treba otići korak dalje od najizglednijeg čitanja filma kao isključivo ženske borbe za vlastita prava, jer kao što i kaže glavna junakinja u jednoj sceni – „nije važno jesmo li muškarci ili žene, mi smo radnička klasa i moramo se zajedno boriti“. Tu autor zapravo ističe bit filma izvlačeći gotovo iz naftalina onu staru, zaboravljenu riječ – Solidarnost (i to s velikim S). Tako nije dovoljno samo razumijevanje između samih radnica u štrajku, potreba za solidarnošću proteže se i na njihove muževe, koji ne samo da ih moraju podržati nego se i žrtvovati za njihov/zajednički cilj, pa sve do kolega na poslu koji moraju prepoznati da je borba radnica dio zajedničkog otpora prema eksploatatorima.
Važno je napomenuti kako je danas rijetkost vidjeti radnička prava na velikom platnu, barem što se mainstreama tiče, ili radničku klasu i inherentne joj probleme u preokupacijskom središtu nekog filma, i štoviše, prikazati njezinu borbu za egzistenciju koja je smješta na suprotnu stranu od one Kapitala. Primjerice, još jedna socijalna komedija koja se pojavila u isto vrijeme kao i Coleov uradak, Žene sa šestog kata Philippea Le Guaya, potpuna je suprotnost u smislu da se radnička klasa tretira tek kao egzotična igračka imućnijih slojeva, i kao jedina mogućnost afirmacije nudi se ulazak u visoko društvo (posredstvom braka/ljubavne veze, to jest glavni junak svojom ljubavlju spašava protagonisticu od njezina teškog ekonomskog statusa). Nadalje, Klasa je danas različitim (ideološkim) mehanizmima potpuno odstranjena iz (filmskog) diskursa, čime se otvara prostor svakojakim manipulacijama i zamućivanjima, neoliberalnog predznaka.
Kazati da je Klasa zastarjela ideja/podjela, jer u postfordističkom sustavu više ne vrijede strukture o kojima je promišljao Marx (te kako nema više plavih ovratnika i manualnih radnika i kako informacijsko društvo neutralizira klasne podjele) – u krajnju ruku znači zanemariti dva izmještanja radničke klase koja su se dogodila u posljednjih četrdesetak godina. Prvi je prelazak radničke klase iz jednog ekonomskog sektora u drugi, iz industrijskog u uslužni, odnosno ono što je nekad bio rudar, danas je to prodavačica za blagajnom nekog supermarketa, a drugo je izmještanje ono geografsko, odnosno preseljenje brojnih industrijskih postrojenja iz zapadnog svijeta u jugoistočnu Aziju, Latinsku Ameriku i Treći svijet.
U Coleovu filmu, ipak se ponajprije radi o fordističkom modelu, no iz današnje perspektive tekuće modernosti (Zygmunt Bauman) i deregulacije, felksibilizacije i potpune demontaže socijalne mreže taj kruti sustav može nam se činiti kao nekakav nostalgični wishfull thinking, kao vrijeme u kojem su Rad i Kapital bili prisiljeni na kakav-takav suživot i koegzistenciju (dok danas masovnim outsourcingom i otpuljivanjem oštrice sindikata te veze postaju sve labavije, a kršenja radničkih prava gotovo neizbježno pravilo). Ako je u ono vrijeme postojala nada da se može izboriti pravednost u odnosima Rada i Kapitala, danas je ta pobuna svedena na očajničko spašavanje onoga što se spasiti može pred razornom rukom globalnog tržišta.
Još jednu stvar valja izdvojiti – osim u smjeru korporativnih čelnika tvornice, kritika Nigela Colea oštro ide u smjeru sindikalnih vođa, koji zbog vlastitog oportunizma potkopavaju radnički pokret i svojim se kompromisima i poštivanjem pravila igre šefova svrstavaju na stranu Kapitala. Što se tiče glumačke postave, Sally Hawkins odlično se snašla u ulozi predvodnice štrajka, Rite O'Grady – istovremeno pomalo povučena, ali borbena kada to treba biti, nenametljiva, ali prkosna kada to traže prilike. Zatim odmjereni Bob Hoskins u ulozi Alberta Passinghama, jednog od sindikalnih čelnika koji pokazuje razumijevanje i podršku za štrajk radnica, i to u trenutku dok njegovi sindikalni kolege radije okreću glavu i posvećuju se isključivo muškim problemima.
Ženska prava hoću vrlo je solidan film koji afirmira radničku kulturu i borbu za radnička prava dajući im neki nostalgični šarm i energiju, a pritom u sasvim lagodnom tonu i bez previše serioznosti obrađuje neka i danas aktualna pitanja podsjećajući nas na sve ono što su postšezdesetosmaške generacije tako olako prodale za isprazno blještavilo konzumerizma.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2012.
