Energičnost koja nosi

Ljudožder vegetarijanac, red. Branko Schmidt

• 
  
  Ljudožder vegetarijanac potresan je i uznemirujući film nabijen zadivljujućom količinom stvaralačke energije i entuzijazma kakvi su, začudo, nedostajali većini od šest debitantskih ostvarenja hrvatskih redatelja viđenih na posljednjem, 58. festivalu igranog filma u Puli, budući da se adrenalinska uzbudljivost, makar i nepotkrijepljena odgovarajućim zanatskim vještinama, očekuje ponajprije od novih, mladih snaga. Doduše, kako je većina debitanata koji su se predstavili na 58. Puli te filmove snimilo u svojim kasnim tridesetim godinama, možda od njih nije ni bilo primjereno očekivati spomenuti mladalački entuzijazam.
  
  Bit će ipak zanimljivo vidjeti hoće li ovogodišnja Pula – na kojoj bi se, prema sadašnjem stanju, u optimalnom slučaju moglo prikazati čak sedam cjelovečernjih igranih debija, od kojih su neki posve dovršeni (Noćni brodovi Igora Mirkovića), neki snimljeni (Sonja i bik Vlatke Vorkapić i Drugi Ivone Juke), a neki predviđeni za snimanje (Djeca jeseni Gorana Rukavine, Žene u crnom Petra Oreškovića, Pismo ćaći Damira Čučića i Nije sve u lovi Daria Plejića) – donijeti djelo koje će u tom smislu uspjeti nadmašiti Schmidtova Ljudoždera vegetarijanca (85 min., Hrvatska, 2012.), čija prštava i funkcionalna dinamičnost priziva onu kojom mnoge svoje filmove, doduše na puno raskošnijoj skali, gradi svjetski velemajstor te filmotvoračke odlike, Martin Scorsese.
  
  Djelomično filmotvoračka vrlina sama po sebi, energičnost koja nosi Ljudoždera vegetarijanca nije umjetno, izvanjski nametnuto sredstvo atrakcije, nego neodvojivi dio cjeline kojim se savršeno primjereno izražava mnogo toga o čemu film govori – od silne energije protagonista i dinamičnog okruženja posla kojim se bavi, preko svojevrsne nestabilnosti i površnosti neposrednog svijeta u kojem se kreće i društva u kojem živi, do zastrašujuće nezaustavljivosti zla, i onog posve određenog i onog metaforičkog. Moglo bi se čak reći da i (barem prividna) redateljska lakoća kojom Schmidt ostvaruje rečenu dinamičnost na svoj način reflektira lakoću činjenja i metastaziranja zla. (Pri čemu nipošto ne treba pomisliti da ovdje asociramo na mogućnost da je Schmidt kakav predstavnik mračnih sila. J) Samim užeredateljskim stilom i pristupom otjelovljena je, dakle, misaono-sadržajna ideja filma, a to je bez dvojbe ideal koji filmski redatelj uopće može postići.
  
  Dojam napetosti, intenziteta i brze izmjene zbivanja postignut je razmjernom kratkoćom kadrova i nemirnom kamerom. Montažeri su Vesna Lažeta i Hrvoje Mršić, a ravnatelj filmske fotografije Dragan Ruljančić maestralnim osjećajem – razvijenim, pretpostavljamo, višedesetljetnim radom na poslu televizijskog snimatelja koji gotovo svakodnevno izlazi na teren i snima neposrednu svakodnevicu – spaja preciznost s nemirno-slobodnim reportažno-dokumentarističkim lutanjem. Navedeni postupak kratki kadrovi-nemirna kamera daleko je od kakve originalnosti, no umješnost se očituje u pronalaženju prave mjere, one u kojoj se on ne doima isforsiranim i pretjeranim – kao, recimo u Rođenim ubojicama (Natural Born Killers, 1994) Olivera Stonea ili Domini (Domino, 2005) Tonyja Scotta, da spomenemo samo dva primjera koja prva padaju na pamet, a nastali su pod vodstvom prvorazrednih redatelja – nego gotovo nužnim, posve usklađenim sa zahtjevima priče i događaja koje se, implicitna je komunikacijska postavka, pa i poruka, nije moglo snimiti dvaput, nego samo sad, u trenu u kojem se zbivaju.
  
  Osim nenametljivo žive mizanscene – uvjerljivo razigrano-znojno-prašnjavo-kaotične u masovnijim prizorima poput onih borbe pasa ili u gradsko-narodnjačkom klubu – fino usklađene s koreografijom pokreta kamere, za dojam ostvarivanja prave mjere uvelike je zaslužno vrhunsko scenarističko-redateljsko kraćenje i fokusiranje prizora na ono što je u njima bitno (scenarij je Schmidtov, prema istoimenom romanu Ive Balenovića, a dramaturg je Ognjen Sviličić), bez gnjavljenja s pripremama, uvodima, objašnjenjima, opravdanjima, suvišnim krajevima i sličnim. Schmidt izvanredno točno, s tek pokojim kiksićem (recimo, u kontekstu ostalih rješenja prejasnoobjašnjena eksplikacija patologa, kojeg tumači Mustafa Nadarević o motivaciji vlastitih postupaka), određuje minimum koji je potrebno prikazati, odnosno vidjeti, da bi scena bila posve shvaćena i doživljena. Time, između ostaloga, pokazuje i veliko povjerenje u publiku, u gledateljevu sposobnost povezivanja, zaključivanja i dograđivanja onoga što materijalno nedostaje. Primjerice, scena u kojoj shvaćamo kako je središnji lik, sredovječno mladoliki ginekolog Babić, već rutinski upleten u prevare sportskog klađenja izvedena je u nekoliko natuknica, posve dovoljnih da stvore sliku toga o čemu je riječ. Kao što je, primjerice, i kratak prizor u kojem shvaćamo da je Babić prljavi novac uložio u kupnju skupog novog automobila, lišen svakog viška, ali istovremeno sadrži i sastojke koji dočaravaju ugođaj i emocionalnu vrijednost tog čina.
  
  Film je snimljen u neprivlačno hladnim tonovima, a Schmidt će gdjegdje zastati kako bi nas zgrozio kakvim posebno odbojnim Babićevim postupkom, primjerice abortusom u visokom stupnju trudnoće. No načelno ne zauzima uočljiv stav prema protagonistu, samo sa zanimanjem i iz velike blizine prati djelovanje sposobnog stručnjaka u svom poslu, nemoralnog karijerista i inteligentnog šarmera koji će učiniti štogod treba, ako zna i ako za to bude dobro plaćen. Schmidt također ne nudi dublja objašnjenja postupaka likova, niti nas s njima nastoji zbližiti ili bolje upoznati. Ti ljudi rade to i to, kriminalci, s koje god strane zakona bili, uglavnom samo zato jer se žele dočepati još i još novca, a koji su njihovi povijesni razlozi za takvo ponašanje, nije predmet zanimanja ovog filma. Ginekolog Babić ne prolazi dramski luk, ne doživljava katarzu, za svoja nedjela nije ni na koji način kažnjen. Dobiva što želi, a njegov predatorski impuls, štoviše, nije neprivlačan ni onima koji su ga upoznali pa ga čak, poput specijalizantice Lovrić (Zrinka Cvitešić), i osjetili na vlastitoj koži.
  
  Babić se kroz život kreće energično, odlučno i bez osvrtanja, iako mu kojiput nije lako suočiti se sa svojim sljedećim zadatkom. No kome od nas uvijek jest? U izvrsnoj interpretaciji Renea Bitorajca, možda je najsugestivnija nijansa Babićev gotovo neprestani smiješak na usnama i u očima, smiješak samozadovoljnog lukavca svjesnog da je nadmudrio i preveslao ljude, običaje, zakone i pravila, ništavne budale i budalaštine te tako sebi omogućio način života kakav mu odgovara. Smiješak kakav, nažalost, na televizijskim ekranima gotovo svakodnevno imamo prigodu vidjeti na licima raznih uspješnika s društvenog vrha koji su kojekakvim lukavstvima pomogli sebi, a iznevjerili one o kojima navodno vode brigu. Time, uz još poneku smjernicu, ponajprije sporedne likove narkomafijaškog šefa te pokvarenih policajaca i odvjetnika, dobivamo ne samo sliku korupcije u zdravstvenom sustavu nego i metaforu društva (ovdje i danas) u kojem ona tako normalno i podrazumijevajuće egzistira.
  
  Princip neobjašnjavanja pravih motiva naročito snažno funkcionira upravo u spomenutom slučaju specijalizantice Lovrić. Gotovo do samog kraja filma prikazana kao diskretno časna i poštena osoba koja se drži sa strane, podalje od Babićevih spletkarenja, ona na Babićevo udvaranje pristaje baš u trenutku kad je on promoviran u šefa odjela, a k tome to čini pred svojim dečkom, s kojim, koliko smo vidjeli, dotad nije imala razmirica. Je li joj se Babić cijelo vrijeme sviđao pa se realizacija, eto, slučajno dogodila baš na domjenku u povodu promocije? Je li je opio okus novog sloja moći koju je Babić upravo stekao? Je li to njezin svjesno karijeristički potez? Ili naprosto predavanje muško-ženskoj privlačnosti bez drugih primisli, no koje će, nedvojbeno rezultirati u najmanju ruku nezgodnim posljedicama? Moglo bi se postaviti još niz pitanja koja će, s obzirom na nedostatak objašnjenja, kopkati dugotrajno, budući da ni na jedno od njih nije ponuđen odgovor koji bi gledatelja amnestirao od daljnjeg mozganja.
  
  Razmjerno sličan efekt postignut je i u slučaju Babićeve dotadašnje ljubavnice, medicinske sestre Lane (Nataša Janjić), koja bi ili željela ostati i jebena i poštena, ili na suradnju i seks sa svojim neposredno nadređenim pristaje po podložničkom principu šutljive većine. Je li njezina ljubomora ostavljene žene tek posljedica povrijeđene taštine, izjalovljenog životno-karijerističkog plana (eventualna ideja o braku s gospodinom) ili prema Babiću uistinu gaji nježne osjećaje? O tome nema ni riječi, no kontekst nas navodi da o tome itekako razmislimo. Ljudožder je, riječju, nabijen takvim neprikazanim, ispodpovršinskim strujanjima i značenjima, što ga i čini velikim filmom. Zaključci, odgovori i rješenja nisu servirani – stvaranje mišljenja o viđenom prepušteno je gledatelju.
  
  Kako veli autor književnog predloška Ivo Balenović, koji je i sam petnaest godina radio kao ginekolog u jednoj zagrebačkoj klinici, sve što je u filmu prikazano doista se događa, čemu je mahom i osobno svjedočio, osim što su sva nečasna djela ovdje pripisana jednom čovjeku, dok su ih u stvarnosti činili razni ljudi. Nakon odličnih i višestruko nagrađivanih Metastaza (2009), Schmidt je uz pomoć više-manje iste ekipe ispred i iza kamere snimio još uzbudljiviji, hrabriji i bolji film, jedan od najboljih u kinematografiji samostalne Hrvatske. 
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 23. ožujka 2012.

Piše:

Janko
Heidl