Dvije su revolucije obilježile političke odnose zadnjega kvartala dvadesetoga stoljeća te uvelike promijenile svijet u kojem živimo, a simptomatično je kako su obje bile izrazito konzervativnoga tipa. Ruhollah Khomeini i njegova islamistička revolucija u Iranu gotovo je označila kraj jedne tisućgodišnje civilizacije, kako je to znakovito prikazala Marjane Satrapi u svom animiranom Persepolisu (2007), a Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji svoju je desnu retoriku zaogrtala u brigu oko spasa i obnove višestoljetnoga imperija, koji se u Europi nakon Drugoga svjetskog rata našao u velikoj ekonomskoj krizi. Te su dvije političke revolucije bile izravan uvod u izrazito konzervativne i puritanske osamdesete godine, čemu svakako treba pribrojati i američkoga predsjednika Ronalda Reagana. Konzervativnog nasljeđa spomenutih političara, kao i ekonomskih postulata temeljenih na neoliberalnim gospodarskim reformama, koje su provodili i propagirali kako Thatcherica, tako i Reagan, nismo se riješili do današnjih dana. Kako god bilo, Margaret Thatcher ostala je zapamćena kao prilično kontroverzna osoba oko čije se duge vladavine i nasljeđa još uvijek lome koplja, što je svakako čini podesnim materijalom za filmski biopic, koji je ponešto prerano dobila prošle godine, premda je još uvijek živa. Nisam siguran koliko postoji prijeko potreban povijesni odmak od razdoblja njezine vladavine da bi se mogla dobiti relevantna procjena, kako povijesno-kulturno-politička, tako i filmska, a kako mi se čini, nisu oko toga sigurni niti autori ovoga filma.
Željezna lady prije svega je fascinantan glumački egotrip Maryl Streep, čija je kreacija zasjenila sve ostale aspekte filmskoga djela, a njezino minuciozna, iako gotovo na trenutke naporna i iritantna, apsolutna preobrazba u osobu koju tumači svakako će ostati upamćena kao jedna od najdetaljnijih i najpomnijih glumačkih transformacija viđenih na filmu u posljednje vrijeme. Na stranu sva ona silna šminka i postaravanje, Streep je mimikom, gestama, intonacijom glasa i držanjem zaista postala Margaret Thatcher u punom smislu te riječi. Vjerujem kako je to jedina činjenica koja će ovaj poprilično nespretan film sačuvati od brzoga zaborava u nizu inih biografskih filmova, koji se mahom baziraju na voajerističko-tračerskim pobudama ciljane im publike.
Međutim, problem je što za dobar i zaokružen rad nije dovoljno imati maestralnu glumačku kreaciju, odnosno, redateljica Phyllida Lloyd, koja je sa Streep prije surađivala na velikom hitu Mama Mia! (2008), ne shvaća kako redatelj ne bi trebao biti toliko fasciniran svojim glumcima da se zaboravi pobrinuti za neke druge segmente djela, primjerice scenarij, te provjeriti je li ono što je napisala Abi Morgan (Sramota / Shame) zadovoljavajuće. Film djeluje kao svojevrsna potraga za izgubljenim vremenom u kojem se ostarjela Margaret Thatcher prisjeća vlastita životnog puta u rasponu od odrastanja u trgovačkoj obitelji u provinciji do ulaska u muški svijet visoke politike, gdje se probila isključivo zahvaljujući vlastitoj upornosti, čvrstom stavu i odlučnosti.
Autorice ostarjelu Thatchericu predstavljaju kao polušizofrenu i dementnu ženu koja razgovara sa svojim preminulim suprugom, očito naglašavajući njezinu sadašnju poziciju izoliranosti i osamljenosti, premda ovakvo poigravanje fikcijom i fakcijom u Željezoj lady sasvim promašuje svoju svrhu te djelo odvodi u okrilje trivijalnih melodramatičnih televizijskih ostvarenja. Film pak, što je dobro, nema standardnu linearno-progresivnu temporalno-sukcesivnu naraciju koja prati cjelokupan životni put, nego sadašnje stanje naslovne protagonistice biva ispresijecano reminiscencijama na najznačajnije trenutke njezina života. Time je Lloyd dobro mogla selektirati segmente života stvarne osobe oko kojih će izgraditi njezin portret, samo što je u tim nastojanjima ostala poprilično površna jer za takve potrebe uvijek postoje televizijske emisije poput TV-kalendara, koje su ipak uvjerljivije i preciznije. S jedne strane, sudeći prema segmentu filma koji se odvija u sadašnjosti, posrijedi je bila egocentična osoba koja je prije svega željela vlast zbog vlastitih kompleksa i osjećaja manje vrijednosti, a s druge strane radilo se o osobi vrlo osjetljivoj na bilo kakva protumišljenja i sugestije za korigiranjem vlastita stava, koja se nikako nije mirila s gubitkom vlasti.
Međutim, to ne znači kako je naslovni lik prikazan mahom negativno, jer kako redateljica, tako i scenaristica, u jednom segmentu počinju konzervativnu političarku sagledavati gotovo kao svojevrsnu feminističku ikonu koja je odbila društveno nametnutu ulogu supruge i majke zbog svojih političkih ambicija te se, zapravo, borila protiv tradicionalnih orodnjenih sfera. Očito je kako autorice ni same nisu znale koji bi stav zauzele pa su u svojim nastojanjima išle iz krajnosti u krajnost, a za balansiran prikaz kako karaktera, tako i Thatcheričina javnoga djelovanja jednostavno nisu imale dovoljno suptilnosti i senzibiliteta. To se osobito vidi na narativnoj razini kada su, iznenada i sasvim disonantno, u film umetnute arhivske, dokumentarne snimke nereda u Britaniji, popraćene zaglušujućim soundtrackom, a koje su stilski sasvim inkompatibilne s ostatkom materijala.
Morgan i Lloyd također nisu znale na što bi se prije usredotočile – na privatni život ili javno djelovanje – pa im je u svega stotinjak minuta trajanja filma materijal jednostavno iskliznuo iz ruku. Željezna lady film je o osobi koja iziskuje autorski stav bez obzira na to što o njoj mislili, a to je ono što ovom filmu tragično nedostaje. Uradak je izrazito, štoviše iritantno, površan i jednostran, posebice u razmatranju različitih vidova tačerizma pa negativni aspekti toga nisu sagledani ni problematizirani – uvođenje neoliberalizma, slom sindikata, nasilno gušenje javnih prosvjeda – to su samo činjenice na arhivskim snimkama koje s naslovnom (anti)junakinjom gotovo da nemaju nikakve veze.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. ožujka 2012.
