Priča kaže kako se Cronenberg šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada se spremao započeti redateljsku karijeru, u nemogućnosti da dobije ozbiljan projekt, javio na audiciju za redatelja pornića – i nije prošao. Međutim, nešto od porno estetike ostalo je karakteristično za sve njegove kasnije filmove, koji su mahom hladno secirali duboke predjele ljudskih strasti i perverzija. Čak i u filmovima snimljenima nakon kultnog Sudara (Crash, 1996), njegova možda najboljeg filma i zadnjega uistinu izvrsnoga, a koji se naoko nisu bavili seksualnim fantazijama i fetišima njegovih subjekata, poput Povijesti nasilja (A History of Violence, 2005) i Ruska obećanja (Eastern Promises, 2007), ostalo je mnogo od toga sterilnoga porno pristupa, ali i potisnutoga, koje je ključalo u nesvjesnom protagonista. Zapravo, u Cronenberga nema puno razlike između otuđene grupice fanatika koje seksualno uzbuđuju prometne nesreće i osakaćena tijela (Sudar) ili mačo očeva i supruga koji su fetišistički vezani uz svoje faličke pucaljke, kojima barataju zavidnom vještinom (Povijest nasilja). U potonjem redateljeva kamera krajnje napaljeno, u krupnim planovima, kadrira raznovrsno oružje, koje djeluje kao narcistički produžetak sebstva njegovih protagonista.
Cronenbergovi filmovi i psihoanaliza imaju štošta zajedničkoga, jer je redatelj u osamdesetima i prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća bio zaokupljen upravo seciranjem nesvjesnih dimenzija ličnosti kao i ljudskom seksualnošću, što je često bilo popraćeno originalnim i hrabrim vizualnim rješenjima, koja su upravo i pokušala dočarati rad nesvjesnoga. Stoga ne čudi što se odlučio za ekranizaciju drame The Talking Cure Christophera Hamptona (ujedno i scenarista), koja je pak bila dramatizacija romana A Most Dangerous Method Johna Kerra (treba priznati, naslov romana zvuči krajnje senzacionalistički i palpovski). U toj je priči naglasak stavljen na ambivalentan i turbulentan, prvo odnos, a potom i raskid između Freuda i Junga, njegova vjerojatno najmaštovitijega i najhrabrijega učenika. Iz tog je odnosa, svakako jednoga od ključnih za razvoj psihoanalitičkih ideja i misli, nastao i ponajveći raskol u psihoanalitičkom kružoku, a Freud se nikako nije mogao pomiriti s Jungovom izdajom, kojemu će se u disidenstvu pridružiti i Otto Rank, kojega će Freud potom nazivati heretikom. Cronenbergovo i Hamptonovo djelce, međutim, pokazuje kako je psihoanaliza još uvijek zanimljiva roba za prodaju publici jer golica i izaziva, ali film također pokazuje još jednu mnogo važniju činjenicu – psihoanaliza će teško uspjeti dobiti ozbiljan i višeslojan tretman u filmskom mediju, tim više što se i ovdje uočava simplificiranje, banaliziranje i, nadasve, svojevrsno zaogrtanje iste u popularno konzumerističko ruho. Pomaknuta inačica romantičnog ljubavnog odnosa, koja je u srži filma, nije mogla niti Cronenberga ostaviti imunim.
Opasna metoda sa svojih je devedesetak minuta trajanja prekratka kako bi scenaristički valjano zaokružila jedan kompleksan odnos te ga ispremrežila s društveno-kulturnom freskom početka dvadesetoga stoljeća. Tako film često, umjesto da razradi psihološke činioce, pokušava potencirati društvene pa u jednom trenutku sugerira kako Freud nije vjerovao Jungu jer je bio arijevac a ne Židov kao ostatak pripadnika bečkoga psihoanalitičkoga kruga. U drugom trenutku potencira se Freudova zavist na financijsko blagostanje Jungove obitelji, koje kulminira na legendarnom putu brodom u Sjedinjene Države, kada je Freud putovao u drugom razredu, a Jung u prvom. Navedeni detalji mogu biti zanimljivi, ali njima redatelj i scenarist nastoje odvratiti pažnju od poprilično plošne psihologizacije likova te ih ponuditi kao svojevrsni nadomjestak, premda im, iako s povijesnoga gledišta mogu biti ispravni, nedostaje psihološke uvjerljivosti.
Cronenbergov redateljski rukopis iznenađujuće je konvencionalan. Nema njegove dobro znane porno sterilnosti i hladnoće, premda nije mogao odoljeti da Sabina ne zatraži od Junga da je kazni te da prikaže nekoliko umivenih sado-mazo okršaja koji se ponavljaju, ali ne pridonose ocrtavanju razvoja odnosa između subjekata, kao niti statusa sadizma i mazohizma u psihoanalizi, koji je nadasve zanimljiv i kompleksan. Cjelina je odveć, ne bi bilo pretjerano reći, teatralna i, iako ne bih rekao da je film dosadan, nedostaje joj živosti upravo iz netom navedenoga razloga. Mizanscena je toliko umivena i bukolički idilična da je jednostavno lišena živosti te više odgovara kakvoj melodrami.
Redateljska konvencionalnost ipak ne predstavlja toliki problem koliko površan pristup materijalu i pojedini krivo odabrani glumci. Primerice, Sandor Ferenczi pojavljuje se svega u minuti filma, ali ga je Arndt Schwering-Sohnrey toliko karikirano odglumio da je to jednostavno negledljivo. Keira Knightley toliko je tragično pogrešno odabrana da svojim neprestanim krivljenjem vilice prije može u gledatelja pobuditi komičan učinak nego empatiju prema osobi koja ima ozbiljne neurološke simptome. Jedan od razloga zašto odnos između Sabine i Junga nikako ne uspijeva postati uvjerljiv i životan njezina je glumačka neuvjerljivost.
Film je jednodimenzionalan i u opisu lika Sigmunda Freuda, koji je sveden na seksom i cigaretama (sugerira li Cronenberg Freudovu fiksiranost na oralnu fazu?) opsjednutu figuru s mnoštvom kompleksa i ljubomore, koji nikada ne priznaje da je u krivu. Što god netko mislio o Freudu, njegovu karakteru i nasljeđu, ipak je takav filmski tretman površan i pojednostavljen. Od glumačke postave jedino je Michael Fassbender (Jung) zaista izvrstan u svojoj ulozi.
Opasna metoda odveć je vizualno konvencionalna, nedovoljno hrabra s obzirom na temu kojom se bavi i pretjerano usredotočena na prazne dijaloge koji ne otkrivaju puno o samim likovima pa Cronenbergov film čak ne može djelovati niti kao edukativni film za uvod u psihoanalizu. Je li posrijedi biopic, ljubavna priča ili povijesni film, autor se ne može odlučiti, ali svakako je u njemu najmanje onoga po čemu je psihoanaliza danas još uvijek fascinantna disciplina.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. ožujka 2012.
