Glista, Grof i drugi

Kužiš stari moj, red. Vanča Kljaković

• 
  
  Bio sam još osnovnoškolac kada mi je u ruke dospio Majdakov roman Kužiš stari moj. O knjizi se pričalo, više ili manje blagonaklono, ali nas je klince ponajviše impresionirao slobodan zagrepčanski govor, još više eksplicitan prikaz seksa. No nema ondje baš nekoga žestokog seksa, ali tih su nam se godina Majdakovi opisi erotskih iskustava njegovih autsajdera činili baš slobodnima. Jer, bilo je to doba samoupravnog socijalizma, a za filmove crnoga talasa bili smo još mali. Tek nekoliko godina nakon Hit-romana prvi sam put vidio Kljakovićev film. Nije me se bio baš dojmio, posebice nakon zamišljanih seksualnih scena na temelju Majdakovih opisa u romanu. Transparentnost je ustuknula pred maštom. 
  
  Nedavno sam ponovno pogledao film. Uz dužno poštovanje njegovu glavnom protagonistu – jednoj od najvažnijih i najdražih uloga Ivice Vidovića – čini mi se i da je sam film narastao u svojoj vrijednosti. Ponajviše zbog neskriveno nostalgičnog modusa koji prožima njegovo ozračje. Iako su se vremena odonda bitno promijenila, iako je za 180 stupnjeva okrenut ideološki rakurs društva u kojem se živjelo tada i onoga danas, ostaje baš to – nostalgija. Glavni lik filma, Glista, od bivšega tapkaroša (to su vam oni ljudi koji najprije kupe velik broj ulaznica za kino pa ih onda ljudima u redu pred kinom preprodaju po duploj cijeni) i neuspjelog boksača želi se situirati u novome urbanome dobu.
  
  S blatne periferije Trešnjevke (u filmu je to Trnje), u velikom gradu Glista želi izgraditi svoj identitet. No on je tek autsajder... preprodavač starog željeza. Svi njegovi pokušaji da se kao poslijeratno dijete snađe u Zagrebu sedamdesetih razbijaju se o nepremostivi zid novonastalih urbanih klasa. Gazde, frajeri, motoristi – svi su oni protiv Gliste u njegovu nastojanju da sebi osigura malo životnog prostora. Glistu (Ivicu Vidovića) najprije vidimo kako daje intervju televizijskom novinaru vadeći cigaretu iz kutije zataknute za rub čarape... Još je nekoliko takvih sekvenci u filmu. Scenaristički predložak Majdaka i Kljakovića pokušao je dati metafilmski odmak od protagonista, ali i istodobni autokomentar promašene egzistencije. No osnovni ton koji autori zadržavaju prema Glisti suosjećanje je i nostalgija. Također, u Kužiš stari moj (1973) dominira blagi humor tako da se uz opis jedne zapravo tragične sudbine vezuje osjećaj simpatije, ako ne i empatije. 
  
  Kako su Majdak i Kljaković to postigli? Dinamička struktura filma osigurana je živopisnim likovima. Ovi su karakteri presjek zagrebačke niže i srednje klase tih, sedamdesetih godina. Limbo, Grof, Graba... na koncu Glista i njegova usudna Marina (Eva Ras) djeluju toliko autentično da se može reći da oni zapravo i ne glume, već su srasli s prigradskim miljeom poput – u jednoj filmskoj sekvenci – Roma, a na koje se uvijek gleda svisoka. I upravo je taj moment gledateljske nadmoći opasan u današnjoj recepciji filma Kužiš stari moj. 
  
  Naime, kaj? Majdak je u svome zamišljaju protagonista i njegovih zlehudih putešestvija uznastojao upravo na beskrajnom optimizmu tzv. malog čovjeka. Nijedna nevolja neće na Glisti ostaviti takvog traga, a da on ne pokuša ponovno. I nakon što najprije zavede Gazdinu suprugu (Zdenka Heršak) pa onda biva odbačen kao tek gola fizička supstitucija platežno isplativijeg ljubavnika, on se ne libi povremenih seksualnih avantura, ponajprije s dvije živopisne Srbijanke (Marija Kohn i Branka Petrić). No Glista želi i nešto više... Iako se na prvi pogled čini tek lako zapaljivim okidačem za starije ženskinje, u njegovu se habitusu javlja i žudnja za osobom bliskom sebi – za ljubavlju. Tu upada Marina! Glista i njegova škvadra s periferije neminovno gube bitku s novostasalim motoristima. Na kraju od njih popiju i batine. Ipak, autori filma nisu željeli svoga protagonista ostaviti poraženim. Šutljiva Marina ulazi u Glistinu obitelj te zajedno s njime i njegovim Starim (sugestivni Milutin Butković) gura kolica za staro željezo. Dah pobjede ljudskosti boji tu zadnju sekvencu filma! 
  
  Kako danas izgleda Kužiš stari moj? Uz neposrednu bliskost kamere (Branko Blažina) sa svojim protagonistima, sugestivan je tzv. pseudodokumentaristički okvir cijele pripovijesti. Njemu će se posebice tih godina posvetiti dva praška prijatelja, Srđan Karanović i Rajko Grlić. (Njihovi debitantski filmovi Društvena igra /1972/ i Kud puklo da puklo /1974/ svjedoče toj poetici.) Sugestivna gluma daljnji je adut filma. Osim već poslovično uvjerljivog Relje Bašića, ističu se nijema pekarska rola Danila Bate Stojkovića, pravi naturščik Stevan Nikolić – Limbo te posebice Mile Rupčić. Njegova epizoda ličkog karatista i pjesnika u zagrebačkom potkrovlju, a koji pjeva svoju šansonu o iskustvu s pariških ulica, umnogome navješćuje lik jednog suvremenog nam pisca i glumca, Damira Karakaša, koji je pjesnički i groteskno uobličio i obojio Matanićevo Kino Lika (2008).
  
  Posebnu pak funkciju u dramaturškom postavu filma ima i glazba. Već spomenuti song Mile Rupčića dobiva soundtrack nadopunu u tada aktualnim Timeovcima, a parodijski sugestivni pjesmuljak Pimpek moj s Reljom Bašićem i već spomenutim Romima predstavlja jednu od antologijskih sekvenci. Za to da se Kužiš stari moj i dandanas možda može prispodobiti žanru mjuzikla najzaslužnija je pak naslovna tema Alfija Kabilja. (Iz tih se godina sjećam vokalne izvedbe Stjepana Jimmyja Stanića.) 
  
  E da... Ono po čemu ću najviše pamtiti ponovno gledanje Kljakovićeva filma po Majdakovu romanu opet je njegova nostalgija. Slike blatnjavih savskih odvojaka kraj trnjanskih nasipa prizivaju snagu zemlje. Ako su nekada motoristi plašili Glistinu ekipu, danas nas plaše betonske i ostakljene vizure novoga, europskoga Trnja. Nostalgija, patetika, ljudskost... (a ne seks!?) – danas su moj doživljaj Majdakove priče. Kužiš li ti to, stari moj?
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. veljače 2012.

Piše:

Marijan
Krivak