Mladi i neiskusni južnjački odvjetnik Jake Tyler Brigance (Matthew McConaughey) iz Schumacherova bljedunjavoga sudskoga trilera Vrijeme ubijanja (1996), snimljenom prema odveć stereotipnom romanesknom predlošku Johna Grishama, napokon je u Cijeni istine odrastao te se, usput, preselio u Los Angeles, gdje se ponovno, kako stvari stoje, susreo sa slučajem brutalnoga silovanja. Naravno, nakon što je John Grisham devedesetih godina prošloga stoljeća izvršio invaziju na ljestvice najčitanijih i najprodavanijih romana, Hollywood nije mogao ostati imun na njegove priče.
One su pak, ruku na srce, sve izgledale kao reciklaža jedne te iste priče o borbi Davida i Golijata, odnosno mladoga, idealistički nastojenoga i neiskusnoga odvjetnika te opakih kapitalističkih koncerna koji ne prezaju ni od čega kako bi zaštitili svoje interese te povećali vlastiti utjecaj i kapital, a likovi su često stajali na samome rubu ponora banalnosti te je potencijalni društveni komentar ostao zatomljen nauštrb čistog zabavljaštva. Premda sudski triler te filmsko seciranje američkoga pravnoga sustava ima zaista dugu tradiciju u Hollywoodu, s mnogim Grishamovim ekranizacijama ovaj je podžanr gotovo dodirnuo dno. Cijena istine zanimljiva je pak iz razloga što film možemo donekle sagledati u svjetlu svojevrsnoga postgrišamovskog sudskog trilera, koji pokušava vratiti razmatranu problematiku na stare staze, ali tek s polovičnim uspjehom.
Cijena istine nas in medias res uvodi u priču filma uvodnim predstavljanjem glavnoga aktera kroz njegove svakodnevne poslovne ritaule. Posrijedi je beskrupulozni i cinični odvjetnik Mick Haller (Matthew McConaughey) koji svoje poslove vodi iz staroga Lincolna, a specijalizirao se za obranu raznoraznih pojava s dna društvene ljestvice, s time da je vlastite eventualne odvjetničko-pravne nedostatke pokušao nadomjestiti razgranatom mrežom suradnika i veza kako u samoj policiji, tako i u pravnom sustavu. Iz navedenoga postupka otkriva se temeljna intencija redatelja: film bi prije svega trebao počivati na karakteru glavnoga protagonista koji balansira na granici simpatičnoga i antipatičnoga, premda scenarist John Romano (Zavedi me, razvedi me) nikada ne dopušta da njegov lik postane odveć mračan i odbojan, jer to nikako ne bi bilo u skladu s identifikacijskim očekivanjima prosječnoga gledatelja.
Drugi dugometražni film Brada Furmana (The Take, 2007) zapravo samo donekle slijedi žanrovske obrasce sudskoga trilera, odnosno navedeno čini u prvoj polovici filma. Sa stajališta same priče, poprilično tradicionalno i očekivano, Haller dobiva u ruke novi težak slučaj te bogata mladog klijenta, koji tvrdi kako su mu optužbe za silovanje namjestili silovana i njezini nepoznati pomagači. Međutim, redatelj ubrzo, negdje pri polovici filma, iznevjerava žanrovske konvencije te otkriva razrješenje zagonetke i prebacuje priču filma na drugi kolosjek u kojem bi, prema svemu sudeći, naglasak trebao biti na moralnim dvojbama i preturbacijama glavnoga protagonista.
Na tom se mjestu Furman susreće s nepremostivim problemom, jer ne zna kako uskladiti moralno-etičko sjenčanje karaktera s trilerskim konvencijama priče pa pokušava nevješto balansirati između portretiranja lika te težnje da ostvari uzbudljivu i gledatelju primamljivu priču. Razmatrani problem osobito dolazi do izražaja u završnici filma, kada priča postaje proprilično nekoncizna i nelogična. U tom je kontekstu završni obrat, koji uključuje aktivniju ulogu majke osumnjičenoga, krajnje suvišan te predstavlja puko deus ex machina razrješenje koje jednostavno ne drži vodu, jer za njega nije postavljena odgovarajuća motivacija tijekom filma.
Priča filma, sa svojim brojnim likovima i nekoliko podzapleta, više bi odgovarala američkim televizijskim kriminalističkim serijama, nego dugometražnoj filmskoj formi. Tim više što je redateljev stil, odnosno rukopis, uvelike nadahnut televizijskim serijama tipa CSI, u rasponu od načina kadriranja pa sve do montaže, a i scenarist Romano svoj je zanat izučio mahom na televizijskim serijama, što je zamjetno u filmu. Potencijalno zanimljiv segment filma o klasnim razlikama i tenzijama nažalost je ostao samo naznačen te mu nije posvećena veća pažnja, premda se u navedenom sloju moglo naći podosta zanimljivih elemenata koji su se svakako, uz vještiji scenaristički zahvat, mogli adekvatnije razraditi.
Redatelj je uspio okupiti respektabilnu glumačku ekipu koja uključuje Marisu Tomei, Williama H. Macyja, Johna Leguizama, Josha Charlesa, Frances Fisher, Boba Guntona, Michaela Peñu te neuvjerljivoga i sasvim pogrešno odabranoga Ryana Phillippea, koji se svim silama trudi biti ekspresivan, ali mu to nikako ne polazi za rukom. Matthew McConaughey, pak, prilično je solidan u glavnoj ulozi te je uspio uvjerljivo prikazati, koliko mu je to scenarij dopuštao, ambivalentan status svoga lika. U cjelini gledano, Cijena istine jedan je od onih filmova koji su zabavni za gledanje, ali se zaboravljaju odmah nakon odjavne špice.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. svibnja 2011.
