Sve najgore od Spielberga

Put rata (War Horse), red. Steven Spielberg

  • Put rata (War Horse), red. Steven Spielberg

    Nakon poduže pauze, kako to obično biva, Steven Spielberg u jednoj nas je godini zaskočio s dva filma – jednim više zabavljački orijentiranim (Avanture Tintina), a drugim rađenim zbog bjesomučnoga traganja za umjetničkom afirmacijom (Put rata). Srednjostrujaška filmska kritika potonjega Spielberga iznimno voli i cijeni, što uostalom dokazuje i ovaj film, posebice svojim nominacijama za Oscar, koje doduše apsolutno ništa ne znače. Put rata već je na prvi pogled odveć kalkulantski film, jer posrijedi je jedna od onih grandioznih i raskošnih holivudskih melodrama koje svim silama nastoje izgledati kao da su desetljećima sakupljale prašinu u nekom od hollywoodskih studijskih bunkera dok ih napokon netko nije otkrio, restaurirao te u svoj njihovoj kolorističkoj raskoši pustio publici na sud. Tako i ovaj film svim silama želi ispričati važnu priču veću od života, premda je vrijeme takvih filmova odavno otišlo u nepovrat.
    Put rata (War Horse), red. Steven Spielberg
    Dobrim dijelom, što zapravo iznenađuje, Spielberg reciklira sam sebe, što će reći kako mu je ponestalo redateljske izvornosti i svježine. Ovo je inačica Spašavanja vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1997), samo što Ryana koji je krajnje sporedan ali bitan lik jer pokreće narativnu progresiju, zamjenjuje konj, koji postaje pravi glavni lik filma, dok ljudski protagonisti mahom imaju tek sporedne, epizodne uloge. Autor, dakle, ponavlja istu formulu u kojoj se narativna progresija temelji na potrazi za nečim što je izgubljeno, a nužno je da se u konačnici pronađe kako bi se priča mogla zaokružiti i kako bi gledatelji dobili emocionalnu zadovoljštinu i odahnuli. Stari je to psihoanalitički trik prema kojem svaka priča mora pričati o nečemu što je izgubljeno kako bi se mogla odvijati i pružiti užitak jer je ono što izgubljeno u konačnici je pronađeno/vraćeno, a ujedno time i potiče našu žudnju.

    U središtu je filma stoga paralelna potraga – prva je doslovno traganje za konjem i svojevrsnim najboljim prijateljem, a druga je simbolička te se ostvaruje preko prve, koja ujedno za glavnoga protagonista Alberta Barracotta (Jeremy Irvine) predstavlja i put inicijacije, kojim čestit junak u ratnom vihoru stječe znanja i iskustva te kroz niz prepreka, koje mora savladati, sazrijeva. Put rata tako postaje neka vrst filma o odrastanju u kojem se na publiku preko glavnih protagonista prenose društveno poželjnje karakterne osobine te moralni i etički principi, bez isticanja kojih očito ne može proći niti jedan Spielbegov film, ali ih suočava i s mogućnošću te nužnošću gubitka. Jedino je problem što karakter Alberta nije osobito razrađen, a ni Irvine se nije pokazao pretjerano ekspresivnim glumcem, premda određeni šarm filmu daje ostatak uglednoga glumačkoga ansamla: Emily Watson, Peter Mullan, David Thewlis i David Kross.
    Put rata (War Horse), red. Steven Spielberg
    Inscenacija bitke na prvoj liniji bojišnice raskošna je i pažljivo postavljena, gotovo maestralno režirana s prikazom običnih vojnika kao topovskoga mesa, po kojemu je inače Prvi svjetski rat bio vrlo poznat, te silnoga kaosa koji je vladao, premda smo to opet već vidjeli u Spašavanju vojnika Ryana u mnogo krvavijem i naturalističkijem izdanju. Ovo je tek light verzija, snimana kamerom iz ruke, dinamičnih montažnih rezova te intencijom da se uhvati atmosfera i ratna anksioznost, ali bez polučenih efekata.

    Moralna pouka ostala je ista – rat je okrutan, ali plemenit pa će njegovi protagonisti uz sve muke koje prolaze ostati na putu vrline i kreposti te ih, štoviše, nastojati očuvati kako bi pokazali da se i u ekstremnim situacijama humanost može održati na životu. Spielberg nikada nije imao hrabrosti zauzeti stav, a nekoliko puta u svojoj karijeri vraćao se ratnoj tematici (uz spomenuto Spašavanje vojnika Ryana tu je i Schindlerova lista), kako je rat zapravo odvratan, primitivan i besmislen. Umjesto toga, on u film ubacuje svoje tipične patosom prenatopljene prizore poput onoga u kojem se na ničijoj zemlji susreću britanski i njemački vojnik koji spašavaju u bodljikavoj žici zarobljenoga konja i pokazuju kako podjele i ratovi ne mogu uništiti ono ljudsko u čovjeku. Međutim, redateljev rat nikada nije dovoljno upečatljivo i uvjerljivo prikazan, nego prije svega umiveno i krajnje ublaženo, a ratne strahote zamijenjene su raskošnim kulisama i eksterijerima te grandioznim masovnim prizorima.
    Put rata (War Horse), red. Steven Spielberg
    Posebna je pozornost posvećena pejzažu, njegovoj funkciji i osvijetljenju. Fotografija stalna Spielbergova suradnika Janusza Kaminskoga ima nešto slikarsko u sebi, premda spomenuta i naglašena vizualna komponenta filma nije organski stopljena s pričom te počinje djelovati odveć artificijelno. Redatelj bi također trebao razmisliti o promjeni skladatelja jer partiture Johna Williamsa postaju sve bezličnijima, a njihova romantičarska intoniranost samo još dodatno raspiruje umjetnu emocionalnost.

    Zbog silne naivnosti Put rata jedino bi možda mogao funkcionirati u službi moralno-didaktičkoga sadržaja u nižim razredima osnovne škole, premda i u to sumnjam jer su današnji klinci ionako odveć cinični da bi se mogli uživjeti u ovakav film, koji sadrži najgore osobine Spielbergovih, kako popcorn tako i kvaziozbiljnih umjetničkih pokušaja: prenaglašeno isticanje moralnih i etičkih principa i sadržaja, određena doza infantilnosti (prizori u prvome dijelu filma koji se odvijaju na farmi s guskom kao glavnim akterom), silna epičnost bez pokrića, prenaglašena emocionalnost i patos koji u završnici eskaliraju do nepodnošljivih razmjera, pretjerano oslanjanje na glazbenu podlogu u svrhu manipuliranja osjećajima gledatelja.

    Na kraju moram reći kako toliko patetike na jednom mjestu, odnosno u jednom filmu, u dvadeset i prvom stoljeću još nisam vidio.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. veljače 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji