Profesionalni put argentinskoga redatelja Juana Joséa Campanelle prilično je zanimljiv. Posrijedi je filmaš koji je zanat izvježbao mahom u američkim televizijskim produkcijama režirajući brojne televizijske serije kriminalističke te ine tematike od kojih su napoznatiji i kod nas vrlo popularni Zakon i red te Doktor House. Režirao je svega pet dugometražnih kinofilmova, pretežno u argentinskoj produkciji, koji su uglavnom prolazili nezapaženo, a Campanella se svojom poetikom i zahvatom u građu nije osobito isticao kao pažnje vrijedan filmaš. Sve se promijenilo kada je 2010. godine s Tajnom u njihovim očima osvojio Oscar za najbolji film izvan engleskoga govornoga područja te skrenuo pozornost na sebe kao filmaša od kojega bi se u budućnosti eventualno i moglo ponešto očekivati.
Razvikana je nagrada u ovome slučaju poprilično irelevantna, jer svima dobro upućenima u američku filmsku industriju sasvim je jasna stvar da Oscar nište ne znači za kvalitetu filma. U navedenom kontekstu, Oscar za filmove izvan engleskoga govornoga područja, naravno uz poneki izuzetak, također mahom odlazi u ruke onih filmaša koji su se svojom poetikom manje ili više prilagodili holivudskim pravilima igre te nisu uspjeli izbjeći posvemašni patos i pojednostavljivanje problematike, a kao dobar primjer nameće se njemački film Život drugih (1996) Floriana Henckela von Donnersmarcka.
Tajna u njihovim očima, naravno, nije subverzivan film, možda niti osobito hrabar i inovativan te svaki malo osvješteniji gledatelj može shvatiti zašto je Hollywood svim srcem prigrlio Campanellin film. U središtu je seciranja ozbiljna i društveno relevatna, gotova epska tema koja obuhvaća velik spektar likova te nešto širi vremenski raspon, a izvedbu karakterizira određena konzervativnost redateljskoga rukopisa, rafiniranost, vješto balansiranje emocijama, poigravanje žanrovskim konvencijama, kao i poigravanje narativnom strukturom koje ipak nikada ne prelazi u inovativno propitivanje narativnih mogućnosti filmskoga medija te izvrsna glumačka ostvarenja Soledad Villamil i Ricarda Darína. Unatoč navedenom, posrijedi je naslov koji u svojim okvirima sasvim dobro funkcionira te odaje redatelja koji je pažljivo promišljao nad vlastitim materijalom i načinima na koje bi ga mogao što je moguće prikladnije ostvariti u filmskom mediju.
Posrijedi je svojevrsna i suptilnim nitima istkana moderna povijest Argentine u rasponu od 1974. godine, dakle od kraja Peronove vladavine, do suvremenosti. Redatelj naglasak naoko stavlja na opsesije i intimna proživljavanja svojih likova, međutim, neprestano iz prikrajka probija svijest kako neumoljive silnice povijesti bjesomučno utječu na živote likova, što se uostalom sugerira i cikličkim konceptom vremenske organizacije narativne strukture filma. Campanella tako izbjegava izravno seciranje društvenih, političkih, kulturoloških, gospodarskih prilika u Argentini na zalazu Peronove vladavine te ulaska u razdoblje političkih diktatura i nestabilnosti. Iako se većina radnje odvija u pravosudnim uredima Buenos Airesa u kojima su zaposleni njegovi protagonisti, društveno-političko nikada se ne tematizira izravno, nego predstavlja svojevrsnu slijepu pjegu filma, što samo stvara ozračje straha koje proizlazi iz struktura odozgo. U navedenom kontekstu simptomatičnim postaje kratko televizijsko pojavljivanje predsjednikove supruge čiji je tjelohranitelj potencijalni negativac filma, čime se posredno naznačava presudan i tih utjecaj povijesnih zbivanja i političkih struktura na živote protagonista.
Navedenim se čimbenicima te svojevrsnim labirinitom simbola suptilno i nenametljivo povezuje društveni segment filma s potragom za izgubljenim vremenom. Film, naime, započinje 1999. godine kada umirovljeni sudski činovnik Benjamin Esposito (Ricardo Darín) posjećuje svoju nekadašnju kolegicu i šeficu Irene Mendez Hestings (Soledad Villamil), sada državnu tužiteljicu, kako bi joj predao rukopis svoga romana, temeljenoga na policijskom slučaju na kojem su zajedno radili 1974. godine, kada su se i upoznali. Nakon toga uvoda priča se kroz analepsu vraća u prošlost da bi završila u trenutku kada je i započela. Između navedenih dviju točaka neprestano dolazi do poigravanja na relaciji prošlost i sadašnjost, čime se seciraju kompleksni emocionalni odnosi među protagonistima. Autor efektno, zamagljivanjem kadrova, uspijeva suptilno postići dojam izmjenjivanja vremenskih razina i protjecanja vremena.
Campanella vješto upotrebljava žanrovske elemente kriminalističkoga filma te ih isprepleće elementima ljubavnoga filma i romanse pa cjelokupna struktura filma počiva na nizu paralelizama. Razlog zbog kojeg Benjamin i Irene ne mogu ostvariti svoj ljubavni projekt, koji do kraja filma ostaje neizrečen, isti je kao i onaj zbog kojega ubojica ne može biti uhvaćen i kažnjen – složene društvene i političke prilike te previranja, klasne razlike, ali i nedovoljna hrabrost samih aktera. S druge strane, Benjaminova naklonost prema Irene jednaka je ljubavi koju suprug ubijene mlade žene, što je lajtmotiv filma, sljedećih dvadeset i pet godina održava na životu. Roman koji Benjamin piše pokušaj je pak svojevrsne inventure vlastita života, a na to se, uostalom, svodi i cijela priča filma kroz niz upečatljivih karakternih studija.
Campanellin redateljski rukopis rafiniran je, a velika je pažnja posvećena evociranju atmosfere koja je presvučena velom lirizma i melankolije. Ritam je spor, čime se stvara dojam neprestanoga čekanja i odricanja, s kojim su protagonisti filma cijelo vrijeme suočeni. Naglasak je stavljen na ekspresivnost samih glumaca pa redatelj često u krupnim planovima prikazuje njihova lica, napose oči, u skladu s naslovom djela, jer su mnogi segmenti priče morali ostati prešućenima, a pritom katkada svojom redateljskom vještinom zaista uspijeva i zabljesnuti, primjerice, u maestralno režiranoj sekvenci na nogometom stadionu. Fotografija Félixa Montija funkcionalna je i pridonosi kako atmosferi filma, tako i psihološkom nijansiranju samih aktera priče.
Tajna u njihovim očima tako je još jedan film u nizu koji pokazuje procvat argentinske kinematografije posljednjih godina.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2011.
