Sudbina (ne tako) obična čovjeka

Grupa autora, Želimir Žilnik: Za ideju – protiv stanja (Analiza i sistematizacija umetničkog stvaralaštva Želimira Žilnika), Centar za nove medije_kuda.org i Playground produkcija, Novi Sad, 2009.

• Među redateljskim prvacima jugoslavenskog filma s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina nekolicina je onih koji i danas, u 21. stoljeću, u svojoj takozvanoj trećoj životnoj dobi, s više ili manje stvaralačkog nadahnuća i s više ili manje uspjeha javno sudjeluju u svom osnovnom području djelovanja. U nas su to, primjerice, Tomislav Radić, Branko Ivanda, Krsto Papić, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak i Lordan Zafranović, a u Srbiji je jedan od najaktivnijih, ako ne i najaktivniji predstavnik stare garde Novosađanin Želimir Žilnik koji je u novom mileniju potpisao čak šest dugometražnih i četiri kratkometražna filma, redom osebujnih i intrigantnih, u aktualnu stvarnost uronjenih ostvarenja izrađenih po modelu takozvane dokudrame, specifičnog spoja igranog i dokumentarnog filma, kojem je Žilnik jedan od inovatora i najreprezentativnijih predstavnika, ne samo u regionalnim okvirima. Valja spomenuti da se Žilnikova agilnost ne očituje samo u radu iza kamere nego i u dinamičnom angažmanu oko promocije i predstavljanja vlastitih djela. Zahvaljujući tome, sve smo njegove novije filmove u raznim prilikama, mada ne i u službenoj distribuciji, mogli vidjeti i u hrvatskim kinima, gotovo redovito uz nazočnost autora koji je pritom bio na raspolaganju za prigodne razgovore.
  
  Iznimno zanimljivo multimedijalno izdanje Želimir Žilnik: Za ideju – protiv stanja, sastavljeno od knjige i DVD-ROM-a, nudi pregled i tumačenje Žilnikova dosadašnjeg opusa, koji broji pedesetak filmova. Za ideju – protiv stanja nije, upozoravaju urednici, monografija koja zaokružuje ili definira lik i djelo izabrana umjetnika. Njegova je namjera biti etapa u pokušaju kontekstualizacije filmskog rada Želimira Žilnika, odnosno polazna točka za daljnju analizu, valorizaciju i sistematizaciju njegova kinematografskog djelovanja. Za ideju – protiv stanja nije klasičan, nego istraživački izdavački projekt koji se neće naći na policama knjižara ili videoteka, distribuira se samo preko narudžbi, a prodaje isključivo na promocijama.
  
  Za tekstualni dio izdanja, 226 stranica debelu tvrdoukoričenu knjižicu sastavljenu od tekstova na srpskom i njihova prijevoda na engleski jezik, urednici su okupili radove, među kojima neke prethodno objavljene, iz pera šestoro autora. To su srpska, preciznije vojvođanska teoretičarka umjetnosti i suurednica izdanja Branka Ćurčić, slovenski filmski kritičar i kurator Jurij Meden, češka filmologinja Dominika Prejdova, slovenska filozofkinja i teoretičarka medija Marina Gržinić, srpski povjesničar i teoretičar umjetnosti Branislav Dimitrijević te srpski filmolog, profesor na američkom sveučilištu Stanford, Pavle Levi. Oni potpisuju šest zahtjevnih, ali čitkih i razumljivih eseja o Žilnikovu stvaralaštvu, čemu su pridodani razgovor Dominike Prejdove sa Žilnikom iz 2005. godine, uvod Branke Ćurčić i redateljeva kratka biografija, a knjižica je ilustrirana s deset crno-bijelih fotografija.
  
  Iako je, prema uvodnoj uredničkoj riječi, namjera bila skupiti raznorodan materijal i ponuditi tumačenje Žilnikova rada iz različitih kutova, eseji su uglavnom usredotočeni na razmatranje odnosa Žilnikova redateljskog djelovanja i pripadajućeg društveno-političkog okružja. U nekima od njih o politici se, štoviše, razmišlja gotovo više nego o filmovima. No to u ovom slučaju nije ni slabost ni skretanje s teme. Jer, svakome tko je gledao barem nekoliko Žilnikovih filmova jasno je da je njegov autorski rad ne samo izravno vezan uz društveno-političke okolnosti nego se upravo njima naglašeno bavi i s njima angažirano polemizira. Proučavajući Žilnikov bogat opus ili njegove dijelove, esejisti identificiraju i razmatraju njegove protežne izvedbene i tematske karakteristike te autorski svjetonazor i stav zastupan i očitovan, kako u filmovima tako i u samom pristupu filmskoj proizvodnji. Kako piše Pavle Levi, a potvrđuju i ostali esejisti, Žilnikov je opus pronicljiva kinematografska kronika suvremene Europe, a Žilnik je, dodaje Levi, jedan od vodećih predstavnika društveno-politički angažirane kinematografske prakse kojemu danas gotovo nema ravna u upornosti i rigoroznosti kojima je tijekom posljednjih četrdeset i nešto godina ispitivao mehanizme i tijekove poslijeratne europske politike, ekonomije i kulture, podjednako strasno i inteligentno za vrijeme socijalističkog samoupravljanja i u novije vrijeme europskih integracija, odnosno neoliberalnog kapitalizma, na što poseban naglasak stavlja Branka Ćurčić.
  
  Branislav Dimitrijević ističe kako Žilnik nije pamfletist, nego angažirani esejist kojega karakteriziraju sposobnost i potreba interveniranja u politički simptom koji još nije u potpunosti artikuliran u kombinaciji s manirom rada. S osobitim naglaskom na Žilnikov Zlatnim medvjedom nagrađen cjelovečernji prvijenac Rani radovi (1969), Marina Gržinić usredotočena je na traženje veze između avangarde filmske tradicije bivše Jugoslavije i najnovijih transformacija na političkom polju poznatima kao biopolitika. Jurij Meden analizira sklad forme i sadržaja Žilnikovih filmova te na primjeru trilogije Kenedi se vraća kući (2004), Gdje je Kenedi bio dvije godine? (2005) i Kenedi se ženi (2007), koja po njemu predstavlja politički film par excellence, razmatra Žilnikovu sklonost fokusiranju na sudbine običnih ljudi, onih koji bi inače ostali nečujni i nevidljivi, te argumentira tezu o neugaslosti redateljeve vjere da kino može djelovati kao oružje društvene intervencije tako što neke nevidljive priče čini vidljivima. Dominika Prejdova pak razmatra ideje o iznevjerivanju stvarnosti u najstvarnosnijem filmskom rodu, dokumentarcu, te proučava kvalitete postupka spajanja dokumentarnog i igranog filma koji resi Žilnikovo stvaralaštvo.
  
  Svi su tekstovi prožeti i potkrepljeni Žilnikovim citatima i razmišljanjima. Ne obezvrjeđujući analitičko-interpretativnu vrsnost ostalih priloga, Žilnikove se riječi, prilično razumljivo, na kraju čine najkorisnijima za dublje razumijevanje autorskih postupaka i namjera njegova opusa. U najkraćim crtama, motor je njegova djelovanja stav kako establišment, sada i onda, čine prevaranti, ideolozi i kriminalci, na što svojim filmovima neumorno skreće pažnju, a spoj dviju metoda, dokumentarne i igrane, omogućuje mu deset puta učinkovitije, ekonomičnije i izravnije snimanje.
  
  No glavna, da tako kažemo, atrakcija publikacije Želimir Žilnik: Za ideju – protiv stanja bez sumnje je DVD-ROM, koji na jednom mjestu skuplja više od petsto dokumenata i novinskih članaka iz Žilnikova stvaralaštva i o njemu, s obiljem građe iz autorove osobne arhive. Pregledno osmišljen, uredno izveden i dobro dizajniran, no s mišlju o praktičnosti uporabe na prvom mjestu, DVD-ROM daje mogućnost izravnog kušanja Žilnikova opusa. Uz dobro organizirane i umrežene preglednike po godinama, naslovima filmova ili drugim parametrima, ovdje možemo pogledati kratke tonske inserte iz većine njegovih filmova, fotografije iz filmova i sa snimanja te faksimile arhivskih novinskih članaka i intervjua s autorom, u razdoblju od 1965. do 2009. godine. Posebne su poslastice snimak Žilnikova prvog televizijskog intervjua, napravljenoga u Puli 1968. godine, zatim jednoipolminutni netonski isječak iz, zbog zabrane nedovršena, cjelovečernjeg filma Sloboda ili strip (1972), kao i tri isječka sa snimanja filmova Dupe od mramora (1995), Kud plovi ovaj brod (2000) i Kenedi se ženi, u kojima možemo zorno vidjeti kako Žilnik režira na samom filmskom setu.
  
  Ambiciozno zamišljena i besprijekorno ostvarena publikacija Želimir Žilnik: Za ideju – protiv stanja pristupom tijesno korespondira s misli i djelom svoga protagonista. A, osim što je primjerena posveta važnom autoru, riječ je o ostvarenju koje može poslužiti kao uzoran model nekim budućim multimedijalnim izdanjima o filmašima s ovih prostora kojima je u tom smislu podareno puno manje pažnje no što su zaslužili i oni sami i njihova publika.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 22. veljače 2012.

Piše:

Janko
Heidl