
U zadnjih je nekoliko godina rumunjska kinematografija postala pravi hit na najprestižnijim svjetskim filmskim festivalima. Nakon pada Ceauşescuova režima i tegobne tranzicije, rumunjski su filmaši pronašli neiscrpno vrelo tema u nezavidnoj rumunjskoj društvenoj stvarnosti, koju su odlučili nemilosrdno i hrabro secirati. Formalna inventivnost te hrabro zadiranje u društvenu problematiku s često gotovo hiperrealističkim pristupom od rumunjskoga su filma danas učinili vrlo prepoznatljiv brend na filmskoj mapi svijeta, o čemu se više puta svakako mogla uvjeriti i hrvatska publika (Policijski pridjev, Ako mi se fućka, fućkam, 4 mjeseca 3 tjedna 2 dana, Smrt gospodina Lazarescua). S druge strane, film Hej! Kako si? redatelja Alexandrua Mafteija zanimljiv je jer pokazuje kako se uz autorsku kinematografiju u rumunjskoj paralelno razvijala i ona, da tako kažem, mainstream usmjerenja, koja je odlučila prihvatiti mnogo lakši i humorniji pristup tematici pa ovdje, primjerice, govorimo o romantičnoj komediji prijemčivoj širokoj publici.

Tako je ovaj film mnogo bliži američkim romantičnim komedijama klasičnoga razdoblja nego suvremenim, društveno angažiranim rumunjskim filmašima koji se suočavaju s avetima prošlosti i hororima sadašnjosti. Premisa djela vrlo je slična onoj Trgovine iza ugla (The Shop around the Corner, 1940) Ernsta Lubitscha, u kojem se dvoje zaposlenika jedne trgovine, iako se u stvarnosti gotovo pa ne podnose, zaljubljuju preko pisama koja međusobno anonimno razmjenjuju. Naravno, u duhu internetske ere i približavanja filma duhu vremena današnje publike, radnja je filma osuvremenjena na sličan način kako je to učinjeno i u mnogo manje uspjelom američkom remakeu Lubitscheva filma naslovljenom Imaš poruku (You've Got Mail, 1998) Nore Ephorn s Tomom Hanksom i Meg Ryan u glavnim ulogama – protagonisti funkcioniraju putem elektronske pošte, odnosno u ovome slučaju chata, koji zamjenjuje nekadašnju klasičnu zemnu poštu, čime je, uostalom, princip komunikacije dodatno dinamiziran i ubrzan.
Maftei pokušava ostvariti tipičnu komediju zabune pa u središte priče postavlja sredovječni bračni par propalih snova i životnih ambicija, koji živi udobno buržujski, ali su se supružnici s vremenom, kako to obično biva, otuđili, a probleme im stvara i nadobudni sedamnaestogodišnji sin koji želi postati porno glumac. Iako zaziru od moderne tehnologije, kada im kolege s posla otkriju čari interneta i virtualnoga svijeta, pomalo se navuku na različite društvene servise na internetu, gdje upoznaju, razmjenjujući poruke i razgovarajući, svoje idealne polovice, ne znajući da zapravo komuniciraju jedno s drugim.

Osim što radnju isprepleće oko zabune i zamjene identiteta, autor dodatno pokušava postići humornost i dinamizirati priču činjenicom da se njegovi sredovječni protagonisti, koji znakovito nose isto ime Gaby i Gaby, ne znaju služiti internetom pa se na početku moraju prvo uhodati, a kada se ispraksiraju, problem im čini što u stanu imaju samo jedno računalo kojim se uglavnom koristi sin. Stoga žena, uz izliku da radi prekovremene sate zbog puno posla, ostaje na radnome mjestu kako bi chatala. Scenaristici Liji Bugnar uspjelo je iznijansirati odnos glavnih protagonista čije već isto ime sugerira njihovu jednost, te ga učiniti ambivalentnim. Iako su gotovo spremni učiniti preljub s imaginarnim partnerom/partnericom iz virtualnoga svijeta te ugovaraju sastanak u stvarnom svijetu, ipak ih muči kada svoje supružnike vide s poslovnim kolegama i boje se da ne budu ostavljeni.
U Mafteijevu filmu navedena ambivalencija daje dodatnu živost i uvjerljivost likovima. Tim više što redatelj odstupa od tipične i očekivane završnice koju njegovi gledatelji vjerojatno, s obzirom na identifikacijske meganizme, priželjkuju te se odlučuje za otvoreni kraj, a time čini dobrodošao odmak od predvidljivosti i puke šablone, koje su žanr romantične komedije učinile trenutačno jednim od najomraženijih. Takva završnica zanimljiva je zbog još jednoga razloga. Film otvara gotovo ironična sekvenca u kojoj pratimo dvoje protagonista, čujemo njihove već rutinske razgovore ujutro prije odlaska na posao/službeni put, ali ne vidimo njihova lica. Taj prizor, izvrsno postavljen sam po sebi, ne samo da otkriva učmalost odnosa dvoje ljudi nego je i uvertira u prikaz svakodnevnoga života žene koja, osim što privređuje, također drži sve kutove kuće, i u završnici shvaća kako napokon treba sebi posvetiti vrijeme.

Scenografija i stilizirana režija daju djelu staromodni štih. Tempo je filma polagan, a scenografija i kostimografija u svojoj pedantnosti i kolorističkom suglasju efektno nadopunjuju radnju te vrlo dobru glumačku igru Dane Voicu i Ionela Mihailescua, a istovremeno sugeriraju i odmak od društvene stvarnosti. Film je ovdje isključivo zabava i bijeg od stvarnosti, ali u pozitivnom smislu riječi jer ne zaglupljuje niti podcjenjuje gledatelje. Narativni rukavac koji uključuje sina mogao je biti dorađeniji, a u scenarij je vjerojatno uveden samo kako bi se razbila pretjerana linearnost i dodatno podcrtala monotonost u bračnom životu mladićevih roditelja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. veljače 2012.