„Dok drugi ljudi u obitelji slave Božič, mi se ***emo!“ – zaključna je to rečenica filmskog triptiha znakovita naslova Slava kurvi (Whore΄s Glory, 2011) i izravan autorski komentar cijeloga djela. Naime, slavljenje i slava višeznačni su pojmovi u suvremenom Društvu spektakla. Kao što su to i svi drugi njegovi ključni pojmovi. Poput, recimo, zajednice, društva, spektakla, globalizacije... Upravo je globalizaciji posvećena i osebujna dokumentarno-filmska trilogija Michaela Glawoggera. Nakon filmova Megacities (1998) i Smrt Radnika (Workingman΄s Death, 2005), taj se austrijski redatelj usredotočuje na još jednu globalnu vinjetu svijeta u kojemu živimo. Nakon što se u spomenuta prethodna dva ostvarenja bavio vječnim fenomenima poput ljubavi i ljudskoga rada, ovoga se puta usredotočuje na još jednu vječnu temu. Doista, prostitucija je pojava koja se može razmatrati sub speciae aeternitatis. Jer, radi se upravo o tome – o prostituciji.
Prostitucija, svakako, nije jednoznačna pojava. Osim što se vezuje uz navodni najstariji zanat na svijetu, prostituiranje je moguće razlagati interdisciplinarno. Naime, osim uobičajene pripadnosti teoriji seksualnosti, prodavanje ljudskoga tijela u svrhu profita moguće je na svim razinama trgovine. Osim što se ljudsko, ponajčešće žensko – no sve češće i ono muško i dječje! – tijelo prodaje u svrhu tjelesnih zadovoljstava, prostituiranje se vrši i svakom drugom prodajom tjelesne dimenzije čovjeka. Ponajprije, svaka prodaja radne snage na tržištu rada i roba osebujno je prostituiranje. Ne treba biti odviše domišljat pa ustvrditi da je i industrija seksualnih usluga pod patronatom jednog i jedinog gospodara suvremenog svijeta – Kapitala.
Takvo je pozicioniranje industrije užitka potrebno. Zbog čega? Pa, upravo stoga što Glawoggerov film ne daje sasvim eksplicitnu naznaku prave prirode prostitucije u globalnim okvirima, a koja je i temom njegove trilogije. Jer, nota bene, radi se o globalizaciji. Globalizacija je duboko ambivalentan proces zbivanja suvremenosti, a njegove su krajnje posljedice još uvijek nesagledive. Na jednom polu globalizacije stoje, uglavnom, duboko ideološki manipulativne velike pripovijesti o slobodnom tržištu, nesmetanom kretanju roba i usluga, neograničenom razvoju svih ljudskih potencijala; s druge strane, radi se o duboko otuđenom svijetu bez osnovne sigurnosti egzistencije, beskrajnom multipliciranju siromašnih, poniženih i uvrijeđenih, o debaklu ljudskosti sâme...
Kod nas svojedobno, na Human Rights Film Festivalu, prikazani film Smrt radnika bio je nedvosmisleno na strani te duboko ugrožene ljudskosti. Rad kao temeljni ljudski, stvaralački odnos prema svijetu sasvim je sigurno ugrožen. Posebice onaj fundamentalni, fizički rad. U doba prekarnosti i gole borbe za opstanak na tzv. tržištu radne snage, njegova je kreativna dimenzija zanemarena. Uz puki techné, nedostaje ono što su stari Grci zvali – poiesis. Radu svedenom na sredstvo golog života (Agamben) prijeti izumiranje. Cijela nova klasa digitalizirane, visoko tehnološke proizvodnje čeka na to!
Kako sa svim ovim pitanjima stoji područje prostitucije? Moglo bi se provizorno reći, rad na tržištu seksualnog zadovoljstva još uvijek počiva na goloj fizičkoj angažiranosti djelatnica, pardon radnica u toj industriji. Neke od njih ulažu svoju radnu snagu u pružanju zadovoljstva i za više od desetorice klijenata dnevno. To doista predstavlja težak fizički rad i tlaku! Međutim, to se ne može jednoznačno zaključiti iz Glawoggerova filma. Njegov nas filmski triptih vodi u tri zemlje, kroz tri državna uređenja i preko tri religijska svjetonazora.
Prva je epizoda Slave kurvi smještena u tajlandsku prijestolnicu Bangkok i nosi naziv Akvarij. U ekskluzivnom hotelskom prostoru nudi se žensko meso upakirano u otmjeni omotač od stakla i svjetala. Sve su djevojke prikazane u filmu egzotično lijepe. Njihova je mladost i seksualna privlačnost neupitna. I njihovi su klijenti dobro situirani, najčešće oženjeni muškarci koji zbog bračne rutine više ne nalaze erotsko zadovoljstvo sa svojim suprugama. Sve ovo, naravno, saznajemo od samih protagonista/ica koji u kameru, ali i pored nje, pripovijedaju svoje dojmove o svojoj ulozi u kupovini i prodaji sreće. Sreće? Da, sreće, jer se upravo ta riječ najčešće spominje u tom dijelu filma. Sreća je to koja prevladava svaku nedaću svakodnevne egzistencije i nudi zaborav u dva sata tjelesnog zadovoljstva.
Druga epizoda triptiha nosi naslov Kuća sreće. Glawogger nas sada vodi u znatno siromašniju zemlju, u Bangladeš. Maleno mjesto Faridpur, pored prijestolnice Dakhe, nudi narodski bordel koji preko dana pruža seksualne usluge trgovcima i radnicima s obližnje tržnice. U ovome je bordelu stalno živo, kao u kakvoj košnici! Naime, pristupačne cijene prodaje erotskih olakašanja, upravo su to... olakšanje. Težak život prosječnog bangladeškog stanovnika traži olakšanje ispuštanja tjelesnih sokova i izlučevina, e da bi se opet moglo nastaviti! De gustibus non disputandum est, ali ovdje su djevojke i žene na tržištu znatno manje atraktivne, što se vidi i u tome što nema stranih mušterija, napose onih iz Zapadnog svijeta. I posao vode žene, madames, okrutnije od svakog svodnika.
Konačno, dovršetak filmske pripovijesti smješten je u Meksiko. Maleno mjesto Reynosa nosi i naziv Zona. (Iako to priziva Stalkera, ova je zona drukčija!) Osnovni je motiv ove pripovijesti prizivanje Svete smrti i njezina fatuma. U meksičkom katoličkom okružju – za raziku od prije prikazanih budističkog i islamskog – zbit će se i prvo eksplicitno prikazivanje prostitutkinih usluga. Sekvenca u kojoj pred kamerama dama noći uslužuje svoju mušteriju skida svu mistifikaciju s ove profesije. Jer, radi se o dvadeset minuta seksa za dvjesto pezosa! Gola ekonomska računica eksploatacije ženskog spolovila razotkrivena je ne samo doslovno nego i u smislu Kapitala kao temeljnog međuljudskog odnosa.
Jer, o tome se radi u Marxa... ne o upotrebnoj vrijednosti, već o odnosu. Meksička je epizoda ogolila svaku iluziju o ljubavi koja se ponekad spominje uz ovu vrst prakticiranja seksa. Otuda i onaj sarkastični komentar zaključka s početka teksta! Glawogger u Slavi kurvi ne docira. Što je još pozitivnije, ne moralizira. No nedostaje onaj moment komentara koji bi se uzdignuo iznad izjava protagonista. (Možda je isti ipak sadržan u soundtracku i glasu PJ Harvey?) To nije moralo biti izrečeno niti ispisano, nego je moglo sredstvima filmskog jezika biti jasnije uobličeno. Ovako, Glawogger niže sličice bez jasne dramaturgije! Jedini moment u kojem djevojka u bangladeškom bordelu otkriva dušu i govori o ropskom položaju žena – i ne samo u sretnoj kući nego i u monogamnom braku – ostaje nenadograđen. Mnogo je češći kadar grotesknog smijeha kurvi! Stoga ovdje uvodno izložih smisao prostitucije kao alegorije svih odnosa u suvremenom, globaliziranom svijetu gdje jedini slobodan ostaje – Kapital.
Seks, tjelesna ljubav, potpuno predavanje jednog ljudskog bića drugome, nešto najljepše u životu i na svijetu, u prostituciji je pretvoren u prljavi robni odnos. Ipak, završetak Glawoggerove trilogije mogao je i morao biti uvjerljivijim. Tako, Smrt Radnika ostaje zasad najznačajnijim autorovim svjedočanstvom globalizacije. A Slava kurvi? Ona je ponajprije, ipak ***ena!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. veljače 2012.
