Rumunjski film miljenikom je europske filmske kritike. Nema značajnijeg filmskog festivala posljednjih godina koji nije nagradio neki rumunjski film. I nije to bilo bez razloga. Nekoliko redatelja iz te zemlje steklo je zavidnu reputaciju svojim svježim, inovativnim autorskim pristupom. Prije svega, radilo se o gorko realističkom seciranju stvarnosti. Tranzicijska i, kasnije, euro-stvarnost Rumunjske pružala je podatan materijal za tako nešto. A kako je sve počelo? S jednim umiranjem!
Smrt gospodina Lazarescua (Moartea domnului Lăzărescu, 2005.) Cristija Puiua bila je začetnikom crnog rumunjskog vala. Nevjerojatno okrutna pripovijest o bešćutnosti – kako sistema tako i pojedinaca – progovorila je, zapravo, o univerzalnoj ravnodušnosti u međuljudskim odnosima danas. Uslijedio je čitav niz dojmljivih ostvarenja drugih rumunjskih redatelja. Osobno, Najsretnija djevojka na svijetu (Cea mai fericita fata din lume, Radu Jude, 2008.) kao i 4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana (4 luni, 3 săptămâni și 2 zile Cristian Mungiu, 2009.) čine mi se vrhuncima toga vala. No sluti li se ipak neka silazna putanja? Događa li se to opet s Cristijem Puiuom?
Treći dugometražni igrani film rumunjskog autora trosatna je psihološka drama o zločinu i priznanju. Na neki je način ovo studija očaja i beznadežnosti srednjih godina, a smještena je u desperatno, otuđujuće okružje postsocijalističkog Bukurešta. Viorel Ghenghea (sam Cristi Puiu) 42-ogodišnji je metalurški inženjer, kojeg na početku zatječemo u eksterijerima oko velike petrokemijske tvornice. Posve izgubljen u vremenu i prostoru, od početka do kraja bit će jedinim fokusom filma. Njegovi česti pogledi ravno u kameru kao da sugeriraju pogled u zrcalo. Kao da Puiu glumac gleda u Puiua redatelja kako bi mu povrdio smislenost. Cijeli će film, zapravo, biti ovjerovljenje protagonistovih akcija putem svoga lika.
Od samog je početka jasno da Viorel sprema neku očajničku akciju. Uzimajući u tvornici dvije udarne igle za 12mm pušku, daje naslutiti da će ta akcija biti fatalna. Neobjašnjeno špijuniranje žene koja prati dijete u školu sugerira obitelj. Za Viorela očigledno – izgubljenu. Slika Viorela kako pretrčava tračnice u zoru ostat će najdojmljivijom vizurom filma. Njegovo bezizražajno lice pak maska je koju Puiu neće skidati sve do kraja. Redatelj-glumac tako nam ne daje nimalo nade da će pripovijest njegova filma završiti drukčije nego što je fatalnim usudom sasvim unaprijed određeno.
Redateljski procédé Cristija Puiua dobro nam je poznat još od Lazarescua. Dugi kadrovi, sa sporim pomacima unutar istih, daju nam uvijek osebujni, distancirani pogled na zbivanja. Realističnost fakture narušava se u Aurori tek začudnim pogledom protagonista u kameru. No drugih začudnijih oblika filmskoga zapisa – nema. Siva se vizura naglašava odabirom mizanscene od kasnozimskih eksterijera, ali i oljuštenim zidovima Viorelova stana, koji bi on trebao obnoviti.
Općenito, realističnost koju Puiu pokušava sugerirati djeluje – nerealno. Nestvarnost je ponajprije sadržana u sasvim vidljivo konstruiranom očaju koji sporo i neumitno vodi protagonista prema katastrofi. Iako će nizom epizoda autor pokušati sugerirati psihološki rasap svoga protagonista nakon raspada obitelji, takva će psihologizacija djelovati plošno i neuvjerljivo jer smo autorovom namjerom otpočetka mistificirani. Mistika je to koja u sebi uključuje sebemistifikaciju kao autora ove filmske pripovijesti, ali i mistifikaciju prikazane stvarnosti koja je uvijek, htjeli ili ne – konstrukcija.
Ipak, u čemu je najveći problem cijeloga Puiuova postava? Ako već cijeli film i gradi na mistificirajućem ozračju, on pri kraju gubi dah. Nekako odustaje od samozatajnosti što ju je na početku sugerirao. Svako Viorelovo ubojstvo – a počinit će ih ukupno četiri – motivirano je osvetom. Dakle, racionalno je (ako uzmemo da je to i ubijanje potencijalnih svjedoka). Konačno, njegov odlazak u policiju i priznanje zločina djeluje nekako – mlako. Nepotrebnim se čini i racionalno, gotovo logičko objašnjenje učinjenog. Kao, on nije htio da ga žena napusti, da mu se obitelj raspadne, ali... Film završava doslovnim protagonistovim ispisivanjem zbivanja na papir.
U čemu je, dakle, najveći nedostatak Aurore? U preuzetnoj asocijalnosti protagonista. Šutljivost i nekomunikacija, ipak, barem se u jednoj sekvenci prekidaju. Kada Viorel ode u butik kako bi susreo ženu do koje mu je, izgleda, stalo, verbalno napada tamošnje zaposlenice. U jednom trenutku optuži ih da služe nekoj Partiji!? Naizgled, čini se da Puiu iz rukava vadi neku socijalnu kritiku. No cijeli mu prethodeći postav na neki način suzuje uvjerljivost takvog motiviranja tog lika. Naslućena psihopatologija protagonista odveć je jednosmjerna. Svaki mu susret s drugima predstavlja tek zapreku u njegovoj samozadanoj misiji.
Ako pogledamo na filmu prikaz masovnih ubojica svojih najbližih, onda mi prvo na pamet padaju dvojica autora. Jedan je Rainer Werner Faßbinder, a drugi Michael Haneke. I dok u Faßbinderovu Zašto je poludio gospodin R.? (Warum läuft Herr R. Amok?, 1970) tragični rasap pojedinca zbiva naglim, iracionalnim činom, u poetici potonjeg, suvremenog nam autora, isti je uzrokovan sasvim suvislo uobličenim katastrofama otuđujuće medijski-tehnologizirane civilizacije. Nesumnjivo je da je Gospodin R. obiteljskim konvencijama patologizirani lik. Protagonist Bennijeva videa (Benny's Video, 1992) ili 71 slučaja iz kronologije slučajnosti (71 Fragmente einer Chronologie des Zufalls, 1994) medijski je otuđen lik koji gubi distancu između virtualnog i stvarnog zločina.
No što je Viorel iz Aurore? Nakon iracionalnih ubojstava i njihovih kasnijih racionalnih objašnjavanja, shvaćamo da se radi o fantomskom bezizražajnom ubojici bez suosjećanja. Grozan je to lik suvremene Europe s njezinih rubova. Puiuov je film, ipak, neuspio pokušaj sugestivnosti Smrti gospodina Lazarescua. Njegova je Aurora umarajuće spora drama nekonvencionalne dužine. No konvencionalnom se prepoznaje njegova želja sebemistifikacije kao autora. Mračnije od mračnog, beznadnije od beznadnog, očajnije od očajnog... Nepotrebno dug film, slutim, autorov je festivalski predumišljaj. Znači li ovo i kraj uzleta Cristija Puiua? Po mnogima, najznačajnijeg autora rumunjskog filma uopće? Rano je za reći, no dojam stiliziranog beznađa jedini ostaje nakon Aurore.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2012.
