Britanska kostimirana povijesna drama Vojvotkinja redatelja Saula Dibba u svom problematskom središtu nosi motiv dogovorenog braka isprepletenog s nemogućnošću ostvarivanja ljubavi iz ženske perspektive te dominantno patrijarhalnog okvira koji se očituje u nizu strogih pravila i tradicionalnih rituala. Glavna je junakinja sedamnaestogodišnja Georgiana (Kiera Knightley), kojoj majka dogovori brak s utjecajnim i moćnim Vojvodom od Devonshirea (Ralph Fiennes), koji pošto-poto želi sina kako bi osigurao nasljednika. Klišej/stereotip koji Vojvotkinja odmah razbija onaj je da je dogovoreni brak nužno pohotoni zločin između ružnog starca i mlade djevojke koja ga izričito ne želi i ne podnosi – mlada Georgiana u brak ulazi s mnogo očekivanja i nade, tek postepeno shvaćajući da je njezin suprug, vojvoda, nimalo ne voli i da su njegovi motivi čisto mehaničke, reproduktivne prirode uvjetovani činjenicom da mu za političku stabilnost, i utišavanje zlih glasova, treba muški nasljednik.
Autora ponajprije zanima dvorski život i njegovo uniformirano funkcioniranje, nesnošljivost prema spontanom izražavanju emocija, pri čemu daje naslutiti tek kratke i nestalne procjepe u kojima njegovi junaci mogu/smiju skinuti maske i progovoriti jezikom neopterećeni svojim titulama. Na mnogim je mjestima film izrazito antipatrijarhalan, sa snažnom profeminističkom crtom sadržanoj u jakoj emancipiranoj osobnosti vojvotkinje Georgoriane, no ipak će do kraja filma glavna junakinja uvidjeti da nema života izvan ponuđenog joj patrijarhalnog okvira te će se lukavo prilagoditi obvezama, zadržavajući diskretnu mogućnost otpora i udovoljavanja svojim željama.
Između majčinstva i slobodne ljubavi vojvotkinja bira majčinstvo i tu možda leži ključ Dibbovova problematiziranja nametnutih kompromisa za kojima su posezale žene toga doba, kako bi opstale i ne bi bile odvojene od svoje djece. Za razliku od patetične tradicije holivudskih povijesnih kostimiranih drama, u kojima glavna junakinja u pravilu završava u naručju svoje zabranjene ljubavi, u Vojvotkinji Geogoriana bira zaštitnički majčinski impuls umjesto ljubavničkog zanosa. Nadalje, lik samog vojvode prikazan je izvan crno-bijelih karakternih konstrukcija – on jest autoritativni patrijarh, grub i otresit, ali istovremeno ima i dozu razumnosti i pragmatičnosti te je na neki način i sam žrtva sustava kojem pripada. Dakako, to ne amnestira njegov bešćutan odnos prema supruzi, ali ga svakako čini slojevitim karakterom koji i jest i nije muški seksistički negativac.
Redatelj nam također sugerira da su u okruženju 18. stoljeća, u kojemu su titule važnije od svega ostalog, svi na neki način prisiljeni živjeti ispod površine, i taj maskenbal uljudnosti i licemjerja traje gotovo bez prestanka, čak i u bračnim posteljama, i tek jedna slatka subverzija, kao što je ljubavna prijevara, daje oduška potisnutom i nudi mogućnosti privremenog otklona od uhodanih krutih obrazaca svakodnevice.
I Ralph Fiennes i Kiera Knightley i više su nego solidno odradili svoje glumačke zadatke, a cjelini bi se mogla prigovoriti pomalo bljedunjavost svih ostalih likova, primjerice vojvodine ljubavnice ili Charlesa Greya. Na vizualnoj razini Vojvotkinja djeluje impresivno, od kostimografije (nagrađene i Oscarom) pa do minucioznog scenografskog rukopisa koji brižljivo bilježi atmosferu uglađene uniformirane dvorske sredine u kojoj sve mora teći opsesivnom protokolarnom preciznošću.
Sve u svemu, solidna britanska povijesna drama, koja ima neke od standardnih boljki svojstvenih holivudskim filmovima, ali mnogo dublje zadire u tematiku koju obrađuje te nudi uspješan koktel povijesti, rodne problematike i tematiziranja tradicionalnih društvenih okvira.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2012.
