Human Rights Film Festival (HRFF) u svojemu devetom izdanju tematski je posvećen Zemlji, sukobu javnog i privatnog i grabežljivom investiranju i otimanju/oduzimanju teritorija, ulica, gradova te uspješno osluškuje aktualni socijalni trenutak dajući svoj prinos globalnoj raspravi o nemilosrdnom utjecaju kapitala na životni prostor. U posljednje je dvije godine HRFF dobio svojevrsni aktivistički impuls (koji je pridodan onom njegovu od početka angažiranom) približavajući se u nekom smislu Subversive Film Festivalu, iako je riječ o dva sasvim različita festivala, i postajući mjesto propitkivanja, problematiziranja gorućih pitanja 21. stoljeća – od neskrivene kritike neoliberalističkog, grabežljivog odnosa privatnog prema javnom/zajedničkom i pogubnog odnosa tržišnog fundamentalizma prema običnom čovjeku i njegovim potrebama pa sve do korumpirane demokracije koja služi svima samo ne onima kojima bi trebala.
I ove je godine uoči otvaranja Festivala izdana malena publikacija s više tekstova filozofa, sociologa i aktivista koji se nastavljaju na problematiku sadržanu u odabranim festivalskim naslovima i nadopunjavaju je. Tako je primjerice preveden i tekst marksističkog geografa Davida Harveyja (koji je u proljeće gostovao na Subversivu), a u kojem govori o nužnosti ponovnog promišljanja zajedničkih dobara, polemizirajući sa svetim poimanjem privatnog vlasništva kao nedodirljivog liberalnog kamena temeljca svakog demokratskog društva.
Tu polemiku kao da nastavlja i film otvaranja, dokumentarac Anthonyja Baxtera Nasamareni ste! (You've Been Trumped) koji prikazuje borbu škotskih seljaka protiv multimilijardera Donalda Trumpa, koji na škotskim pješčanim sprudovima pokušava izgraditi najveći golf resort na svijetu. Baxterov dokumentarac opisuje gotovo školski primjer slučaja u kojem privatni interes ide protiv javnog, a upravo je golf egzemplarna igračka bogatih, i to skupa igračka zbog koje su imućni investitori spremni pogaziti i posljednje ljudsko dostojanstvo.
Tako vulgarni i demagoški jezik Trumpove milijarderske mašinerije uspoređuje život tamošnjih stanovnika s bijedom slamova ne želeći da njegovi budući bogati gosti moraju gledati „tu ružnu sliku siromaštva“ i obećavajući pritom gospodarsku isplativost regije političkim moćnicima, koji mu zavedeni/korumpirani raširenih ruku izlaze u susret. Baxter se koristi svakom mogućnošću da dokumentira razmjere Trumpovova grabeža zemlje – mještanima daje malu kameru da slikaju započete radove i kršenje ekoloških propisa, sukobljava se s Trumpovom zaštitarskom službom, uhićen je, maltretiran, ali uzvraća udarac povezujući se s lokalnim nezadovoljnicima i ne propušta ni jednu priliku da provocira samodopadnog milijardera.
Instrumentarij kojim se Trumpova mašinerija služila da bi ostvarila svoje interese prema Baxteru je varirala od zastrašivanja prisilnim otkupom zemlje, namjernog oštećivanja vodovodne mreže i opskrbe električnom energijom pobunjenom lokalnom stanovništvu i korporativne cenzure usmjerene na lokalne medije pa sve do toga da je oko nekih kuća doslovno podigao bedem od zemlje kako bi se zaklonio pogled na te „ružne svinjce“.
Baxter postavlja narativni sukob iz perspektive tradicija – modernizacija, no ta modernizacija ni u kojem slučaju nije emancipatorska i u službi zajednice ona je puno bliže definiciji modernizacije kako je vidi francuski filozof Alain Badiou: „Naziv za strogu i servilnu definiciju mogućega (...) neizbježno nastojeći učiniti nemogućim ono što je nekad bilo ostvarivo (za najveći broj ljudi) i učiniti profitabilnim (za prevladavajuću oligarhiju) ono što nekad nije običavalo biti.“
Treba spomenuti i sjajan dokumentarac Slava kurvi (Whores' Glory) Michaela Glawoggera, koji s mnogo topline i iskrenosti te s manjkom bilo kakva moraliziranja uranja u svijet prostitucije od Tajlanda, preko Bangladeša, do Meksika. Glawogger crvene četvrti prikazuje kao eskapističke rajeve nižih klasa, rustikalne prostore užitka koji stoje na krhkim temeljima patnje i boli onih koji pružaju užitak i neke razine poštovanja (barem u slučajevima kojima se redatelj bavi) onih koji za te usluge plaćaju. Autor pritom nije sklon osuđivati mušterije, isto kao ni pragmatične madam, i upravo tim izostankom kritičke oštrice kao da nam se sugerira krivnja samog sustava koji isključenima i nesnalažljivima (bilo u ekonomskom ili seksualnom smislu) ne ostavlja izbora. Pritom Glawogger nije sklon niti viktimizaciji (čini to vrlo rijetko), a svoje protagonistice pokazuje kao hrabre i čvrste osobe koje gotovo camusovski prihvaćaju nametnutu/izabranu sudbinu i u različitim predasima pronalaze trenutke zadovoljstva i ispunjenja.
Nadalje, mogao se vidjeti i Post Mortem čileanskog redatelja Pabla Larraina, priča o režimu čileanskog diktatora Augusta Pinocheta iz vizure pomoćnika patologa u mrtvačnici. Poznavatelji Larrainova grotesknoga rukopisa i katkad gorka okusa koji ostavljaju njegovi filmovi (Tony Manero, 2008) neće ostati razočarani ni ovim ostvarenjem – običnim portretima, autor sugerira širu, tjeskobnu sliku mračnih sila izvana koje pritišću egzistenciju protagonista tjerajući ih na kompromise, povlačenja, a katkad i na (suludi) otpor.
Od ostalih prikazanih filmova svakako bi trebalo izdvojiti i zanimljivi Tomboy Celline Sciamma, solidnu, iako na trenutke pretencioznu Bolest spavanja (Schlafkrankheit) Ulricha Kohlera te Seljačku utopiju (Sawan baan na) Uruphonga Raksasada koja se bavi globalnim problemom otuđivanja proizvodnje hrane, odnosno nestankom malih proizvođača kojima velike prehrambene korporacije uništavaju posao.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 12. prosinca 2011.
