Ratna alegorija

Neprijatelj, red. Dejan Zečević

• 
  
  Jesu li pakao doista oni Drugi? Leži li zlo uvijek izvan nas, e da bismo ga mi narušavanjem izvorne dobrote vlastita bića nekako baštinili od onog izvanjskog, stranog, Drugog? Sartreova izreka „iza zatvorenih vrata“ treba nadopune. Jest, pakao su i oni Drugi, ali njegovo je zlo u tome što nismo spoznali sebe. Na ovim se pretpostavkama/tezama temelji i film Neprijatelj Dejana Zečevića. Tko je neprijatelj? Što se, ustvari, krije iza imena onog protiv čega se borimo? Nitko doli Mi sámi, odnosno sám Ja! Ništa jednostavnije, ali i ništa teže shvatljivije svakome posebičnom pojedincu.
  
  Zečević radnju svoga filma smješta u Bosnu 1995. Već sam toponim i vrijeme zbivanja upućuju na još neraščišćena pitanja i preispitivanja savjesti. Prije svega, naravno, radi se o savjesti srpskog intelektualca i umjetnika te njegovu odnosu prema još uvijek vrlo bliskim ranama s bliskih prostora. Jer, korpus srpskog nacionalnog bića neće biti kompletan dok se u njega ne uključe i bosanski Srbi. (Preostaje i još jedno takvo suočavanje, ono s kosovskim srpstvom!) 
  
  Ipak, Zečevićev Neprijatelj ponajprije želi iznijeti univerzalnu poruku. Skupina vojnika Republike Srpske, sa svih strana zatočena minskim poljima, zapravo predstavlja bilo koju vojsku zarobljenu besmislenošću ratnih razaranja. Iako okruženi širokim prostranstvima planina i šuma, oni su skučeni i ogoljeni. Jedinica koju predvodi poručnik Cole (Aleksandar Stojković) skučena je i ogoljena do same srži jer iz njih izbija Pakao. Ne nužno utjelovljen u Hromom Dabi (Tihomir Stanić), koji je za protagoniste oličenje Šejtana, Demona, Đavola, već kako vam drago.
  
  U prologu filma spomenuta skupina pronalazi u razrušenoj tvornici čovjeka za kojeg nitko ne zna odakle se tamo stvorio, jer je bio zazidan! Ne zna se ni koliko je vremena tako proveo, bez zraka, hrane, pića. Cijela takva situiranost bit će fantastičkom podlogom za Zečevićevu ratnu alegoriju. Dakle, nakon što oslobode Hromog Dabu (za Đavola se kaže i Šepavi, Šantavi!), počinje se događati niz stravičnih ubojstava i usmrćivanja što ih međusobno počinjaju prije naizgled složni ratni drugovi. Neko zlo ulazi u ljude, s njime i – smrt.
  
  Dramsku tenziju redatelj i koscenarist (zajedno s Đorđem Milosavljevićem) gradi na odnosu zdravorazumskog Coleta i studenta filozofije Čakija (Vuk Kostić). Međudjelovanje njih dvojice zapravo označava temeljni polaritet filma. Seosko i urbano, trezveno i emocionalno... konačno: Realno i Imaginarno. (Pritom se ovo posljednje uvezuje u Simboličko kao nositelja poruke filma.) Iako na kraju zazivatelj đavolskog Demijurga pogiba pod križem, a oličitelj razumskog pristupa preživljuje i ponovno zatvara Zlo/Šejtana, to ne znači da je Ratio konačno pobijedio. Jer, nitko ne zna tko će ponovno otvoriti vrata Pakla.
  
  Ovako ispričana, pripovijest Neprijatelja djeluje patetički. Film takav i jest! No patetičko ovdje znači ostrašćeno, ne nužno nešto loše... Vizualna komponenta djela, ujedinjena s takvom temeljnom intonacijom, nudi zanimljivo filmsko (pa i filmofilsko iskustvo). Mizanscena Neprijatelja, rekoh već, bosanske su planine i obronci. U takvu ambijentu ističe se, na svojevrsnoj Gestalt-podloz malenost čovjeka. (Glede tog Gestalt priziva, jedan se od važnijih protagonista filma zove Lik!) Mitološko-biblijske implikacije Neprijatelja neprijeporne su. One u autorsku cjelinu unose metafizičku dimenziju pristupa opipljivo fizičkom fenomenu rata. No, rekoh već i to, radi se o alegoriji. 
  
  Protagonisti filma dijelom su univerzalne poruke o radikalnom zlu, uzročniku rata. Radikalno zlo, na prvi pogled, utjelovljuje Hromi Daba iliti Šejtan. Interpretacija prijatelja mi i filmskog kritičara Damira Radića u tekstu o Neprijatelju upravo je ovaj moment naznačila kao neuspjelo samoosvješćivanje srpstva u proteklom ratu. Dok je u Dragojevićevu filmu Lepa sela lepo gore (1996) za sve bio kriv Drekavac iz Tunela, ovdje je to Šejtan sâm. Naime, „dokazuje (se) da se dominantna srpska kultura ne može suočiti s vlastitom krunskom ulogom u ratovima 1990-ih” (Novossti, br. 627).
  
  No mišljenja sam da stvari i nisu tako jednostavne. Zečević svojim filmom zalazi u semantičko polje zloće koja nije tek izvanjska protagonistima. Zloća je to koliko metafizička, toliko i bolno fizička. Koliko imaginarna, toliko i realna. Realnost tog zla izvire neprijeporno i iz stvarnih pojedinaca okarakteriziranih filmskom pričom. Simboličkim svijetom Neprijatelja uspostavljeni su i preduvjeti propitivanja tzv. Radikalnog Zla. Nije to tek filozofski problem... Radi se tu i o nečemu što nas tišti ovdje i sada, u našoj svakodnevnoj egzistenciji. Koliko smo zla uopće kadri podnijeti? Ima li to zlo neki Radix/korijen u ustrojstvu ljudskoga sámog? Na kraju, je li zlo uvijek zlo? Ili nam pak ponekad nudi izlaz iz ideološke dominacije onog dobrog? 
  
  Zečevićev film uspijeva potaknuti pitanja, no ne nudi i neke odgovore. Je li rat devedesetih bio tek osveta (srpskog) Đavola (muslimanskom) Šejtanu? Je li nastojanje biti objektivnim zapravo svrstavanje na jednu – srpsku stranu? Pozitivni odgovor na ova retorička pitanja daje za pravo Radiću! Ipak, kod Neprijatelja, na kraju, radi se o mnogostruko dojmljivom ostvarenju. Već spomenuh vizualnu stranu filma, koju najupečatljivije boje totali fotografije Dušana Joksimovića. Gluma Stojkovića, Kostića, ali i Slavka Štimca (Veso), osebujnom teatralnošću uvjerljivo pronosi temeljnu autorsku ideju. Zavidno je i umijeće stvaranja ozračja horora i suspensa. Padaju na pamet i neke filmofilske asocijacije. Mala zajednica vojnika podsjeća na onu iz Carpenterova remakea Stvora (The Thing, 1982). Interijeri pak krvavim pločicama i podrumom na hrvatske Crnce (Goran Dević i Zvonimir Jurić, 2009). Sâm pak završni kadar, sa snijegom koji polako pada na Coleta u derutnoj tvornici, reminiscira distopijskog Stalkera (Andrej Tarkovski, 1979).
  
  Rat na prostorima bivše Jugoslavije općenito, a posebice na prostoru Bosne i Hercegovine, i dalje predstavlja umjetnički izazov filmašima s ovih prostora. Zečevićev Neprijatelj svakako pripada u bolja ostvarenja samozadane tematike. A glede same BiH, preciznije Republike Srpske? (Ovaj rat) „... i zid sivi uspio je da ubije boga u tebi, al đavo u tebi je ost'o da živi... Dok čekaš Sabah sa Šejtanom“ (Zabranjeno pušenje, istoimeni album/pjesma, 1985).
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2012.

Piše:

Marijan
Krivak