Kada je nakon dugogodišnje redateljske apstinencije Krešo Golik 1966. godine objelodanio kratkometražni dokumentarni film Od 3 do 22, društveno je okrilje bilo u sve snažnijem previranju, a ni gospodarski rast ipak nije održavao početna htijenja socijalističkog sustava jugoslavenske države. Premda je država napredovala, postalo je jasno da to čini nauštrb pojedinaca koji su bili dijelom njezina kolektivnoga bića. Upravo zbog toga dokumentarni su filmovi šezdesetih godina dvadesetog stoljeća postali kritični prema socrealizmu druge polovine četrdesetih i prve polovine pedesetih. Pritom ne čudi ni da je taj film Kreše Golika uglavnom komplementaran nešto ranijim ostvarenjima Rudolfa Sremca, Ljudi na kotačima i Sezonci, uz razvidne razlike svjetonazora i redateljskoga iskaza. Jer, ako je Sremec u tim filmovima ipak posegnuo za širim društvenim platnom na kojem iscrtava sudbine niza pojedinaca, Golik se usredotočuje na središnji ženski lik i njezinu užu obitelj te temeljito prati jedan dan u njezinu životu.
Osobno, obiteljsko i profesionalno raslojavaju se u filmskoj građi Od 3 do 22 s takvom životvornom preciznošću da to ostvarenje ni s vremenskim razmakom od preko četiri desetljeća, pa ni s različitim društvenim uvjetima, nimalo ne gubi u kvaliteti. Ne treba zaboraviti činjenicu da je to djelo lišeno uobičajenih izvanprizornih komentara, dapače toliko je ogoljele strukture da u njemu ne očitujemo ni dijaloških naznaka, ni upliva glazbe. Svedenost na rudimentarne filmske postavke slike i unutarprizornih šumova nužna je upravo zbog egzistencijalne svedenosti junakinjina života. Nema u tome filmu gotovo ni natruha potpunoga obiteljskoga zajedništva ili topline doma koji bi mogli biti zaštitom od radnih obveza ili društvenoga žrvnja. Dapače, samo je okružje obiteljske kuće na niskom stupnju razvoja, supružnik je marginaliziran svojim pomalo otuđenim djelovanjem, a dječačić ostavljen u kući jer ga nitko nema čuvati.
Rad u tvornici svjedočanstvo je industrijalnoga poništavanja osobnosti, stanka za obrok tek je kratki prekid, a protagonistica po povratku kući nastavlja s kućanskim poslovima bez naznaka trenutka odmora, a kamoli zabave. I upravo kadrovi njezina lica postaju katalizatorom odnosa gledatelja i predočene filmske građe. Bespogovorno možemo osjetiti tegoban životni put junakinje, egzistencijalni žrvanj bez dosega snažnije esencijalnosti, a repetitivnost početnoga i završnoga stvaralačkoga postupka istodobno je i neizražena kritika tadašnjega ideološkoga i gospodarskoga sustava, u kojem se osobnost poništava na račun napretka kolektiva i opaža se čitav niz njegovih nepravilnosti. Od 3 do 22 zasigurno je u najužem vrhu hrvatskoga dokumentarnoga filma, a i ostatak se dokumentarnoga opusa Kreše Golika može mjeriti po njemu, ali se ne smiju zanemariti i kvalitete djela koje su dosegom nešto manje dojmljivosti.
Tako film Koliko to vrijedi iz 1969. godine možemo sagledati i kao maniristički odslik egzistencijalne rudimentarnosti filma Od 3 do 22. Jer, jedinstvo se sadržaja, forme i stila, percipirano u hrvatskome dokumentarnom klasiku, raslojava u kasnijem ostvarenju, nastalom netom prije negoli se Krešo Golik vinuo do vrhunaca hrvatskoga igranoga filma. Središnja je osoba filma Koliko to vrijedi kondukter tramvaja, i u tom ostvarenju jasno opažamo suprotnost profesionalnoga i obiteljskoga, kao i društveno stanje mjereno prosječnim dohotkom. Spretno varirajući unutrašnje i vanjske prostore, od tramvaja do obiteljske kuće, kao i noćne i dnevne scene, Golik je prvi dio filma prepustio gledateljevoj recepciji prikazanoga, upravo zbog toga što tek u sceni ručka, negdje oko središnjice filma, kondukter počinje pripovijedati o svome životu i poslu. Potom u jasnom postupku filma istine i čitava obitelj može svjedočiti u izravnome razgovoru, a nešto će kasnije to učiniti i kondukterova žena kao mitski potporanj obitelji.
Društvo i obitelj u ovom su filmu nenametljivo razdvojeni, jer obiteljsko je zaštitom od profesionalnog i zajedništvom se odupire društveno egzistencijalnom nagrizanju. Pa kada u posljednjoj četvrtini filma uočavamo suprotnost profesionalnoga rada konduktera i rada na polju, kao i zidanje i izgradnju kuće, posvema je jasna simbolika prikazanog. Izgradnja je kuće dakako zaštitom obiteljskoga, ali i metaforom izgradnja društva koje bi moralo polaziti od temeljne društvene zajednice – obitelji, a ne od ideološkoga državnoga sustava. Za razliku od preciznosti glasovita prethodnika, Krešo Golik u ovome filmu maniristički prilazi građi pa cjelina ne odražava nužno potrebno jedinstvo za više kvalitativne dosege. Zanimljiva je i primjena glazbe, od jazza preko popularne pa sve do narodne, no taj je raspon prije odraz raznolikih društvenih segmenata nego posve uklopljeno filmsko zaleđe.
Navedeni filmovi egzistencijalnoga predznaka vremenski su okvir dvama filmovima nastalim 1967. i 1968. godine, ostvarenjima koja pokušavaju iznaći esencijalni segment ljudskoga života. U Šest koraka (Do svjetskog rekorda) posrijedi je djelovanje znamenite jugoslavenske atletičarke Vere Nikolić, a u Koreografiji za kameru i plesače odnos umjetničkoga dosega i mogućnosti filmskoga zapisa. No kako u Koreografiji za kameru i plesače svjedočimo o preklapanju dviju filmskih vrsta, dokumentarne i eksperimentalne, iščitavanje toga naslova može biti tek ovlašno, dok ću pozornost posvetiti prvonavedenom djelu. Šest koraka... film je izrazito modernističkoga stila i postupaka. Filmska građa tek je ovlašno pravocrtna i slijedi dotadašnje uspjehe jugoslavenske atletičarke i naznačuje djelovanje u pokušaju dosezanja svjetskoga rekorda. Izvanprizorni je komentar nužan zbog prijemčivosti u širega gledateljstva, a slikovnost ovoga kratkometražnoga dokumentarca temeljena je istodobno na postupcima montaže, kao i na kompozicijskim postavkama kadrova, pogotovu u segmentima treninga. Kako je u tim kadrovima atletičara više, Golik uz pomoć snimatelja više pozornosti posvećuje svojevrsnoj koreografiji tijela, opreci njihove skulpturalnosti i mobilnosti te dinamičnim postavkama uprizorenoga.
Gledatelj tako svjedoči o svojevrsnoj dvojnosti prikazanoga i pomalo napregnutoga izvanprizornog komentara, dvojnosti u kojoj prikazano s vremenskim odmakom ne gubi na filmskim vrijednostima, dok je dramaturška vrijednost komentara čak i pomalo korodirala. Povremena uporaba skokovite montaže i odstupanje od pravocrtne narativnosti svjedočanstvo su dosega filmskoga jezika u tadašnjem jugoslavenskom okrilju. Nepobitno možemo ustvrditi da ni u ovome filmu Krešo Golik ne doseže vrijednosti naznačene u Od 3 do 22. S obzirom na zadatu temu Šest koraka..., a podjednako i moguće šire gledateljstvo, kao da se nije odvažio snažnijem vlastitome rukopisu te zasigurno nije iskoristio mogućnosti koje mu je građa pružala. Upravo zbog toga taj film ostaje svjedočanstvo vremena nastanka, ali ne i više od toga. Povijesna mu je i dokumentarna vrijednost neupitna, ali žrvanj vremenskoga odmaka više mu šteti negoli u slučaju većine dosad obrađenih dokumentaraca Kreše Golika.
No kako je taj hrvatski filmski stvaralac prijeloman za domaću kinematografiju, i u dokumentarnom, a pogotovu igranom filmu, njegova ostvarenja ostaju svjedočanstvom rasta i napretka filmskoga jezika u tadašnjoj državi, kojoj je Hrvatska bila dijelom.
© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2011.
