Da filmska kritika može biti povodljiva jednako kao i prosječni kinokonzument, neosporno dokazuju Muškarci koji mrze žene jer razvikani književni predložak u dodatku s razvikanom i nadasve skupom produkcijom u ovome je slučaju rezultirao razvikanim filmom, koji se često znao etiketirati kao jedan od najfascinantnijih blockbustera posljednjih godina. Međutim, iskustvo govori kako američka i europska filmska kritika često znaju svaku glomaznu holivudsku produkciju s respektabilnim redateljem sklonim maštovitim vožnjama i neobičnim kutovima snimanja nazvati fascinantnim filmskim djelom, bjesomučno nastojeći dokazati kako se ispod zabavljačkog plašta kriju idejno-filozofski slojevi vrijedni dubinske interpretacije. Činjenica jest kako David Fincher svakako ulazi u domenu ponajboljih mainstream filmaša današnjice i autor je kojemu se mogu oprostiti i kičasti poluproizvodi poput Neobične priče o Benjaninu Buttonu, no znači li to da su Muškarci koji mrze žene a priori toliko dobar film kako se u posljednje vrijeme govori?
Mišljenja sam kako za pet godina nitko neće ovaj film smatrati toliko značajnim ostvarenjem u Fincherovoj filmografiji, premda to ne znači kako je posrijedi loš film, iako uz sav silan trud autori filma nisu uspjeli prevladati najproblematičnija mjesta pulp predloška. Drugim riječima rečeno, temelj je uspješnoga žanrovskoga filma uvjerljiva i čvrsto sazdana priča, a predložak Stiega Larssona, koliko god se bavio skrivenim avetima švedske društvene svakodnevice i kosturima iz ormara njezine prošlosti, pokazao se najslabijim upravo u njezinu koncipiranju, što je film, vjerno slijedeći predložak, i sam preuzeo.
Kada se stvari zbroje i oduzmu, svakako velike, možda i najveće zasluge idu upravo Fincheru što je svojoj ekranizaciji podario njemu svojstvenu mračnu atmosferu poznatu iz ranijih mu filmova Alien 3, Sedam i Igra. Njegov je redateljski rukopis maksimalno funkcionalan i stiliziran. Fincher zna postići suspense te gradirano i pažljivo voditi priču tako da gledatelja drži u napetosti. Hladno švedsko okruženje i snježne atmosferilije dodatno pojačavaju atmosferičnost te naglašavaju izdvojenost njegovih protagonista – Mikael Blomkvist (Daniel Craig) zbog sudske presude postaje obilježen, a time i autsajder koji se ponovno mora dokazati kako bi se uklopio, a Lisbeth Salander (Rooney Mara) ionako djeluje na marginama društva, u njegovu polusvijetu. S njegovih margina, oni pokušavaju subverzirati uglađenu i mirnu švedsku svakodnevicu nastojeći pokazati kako je idila tek privid.
Fotografija čestog Fincherova suradnika Jeffa Cronenwetha (Sedam, Igra, Klub boraca, Društvena mreža) uspjela je vjerno uhvatiti hladnu i sumornu atmosferu prostora. Autor je također dodatno potencirao svoje karakteristične i maštovite vožnje te neobične kutove snimanja, čime je postignut efekt očuđenja, ali i iščekivanja i čime se postižu rast napetosti, ali i sugestivnost te aluzivnost prisutne, ali neprimjetne, skrivene opasnosti. Naslućivanje je temeljni postupak kojim je gledatelj vođen kroz priču, čime se anksioznost likova prenosi i na same gledatelje, koji često prije protagonista mogu naslutiti rješenje ili barem temelje zagonetke. Navedeno je dodatno intenzivirano efektnim soundtrackom Trenta Reznora i Atticusa Rossa, s kojima je redatelj prethodno uspješno surađivao i na Društvenoj mreži.
Pojedini su prizori maestralno režirani – Lisbethina osveta socijalnom radniku koji ju je silovao intenzivna je, brutalna i mučna. Intenzitet je tim više pojačan jer autor odbija biti eksplicitan u prikazivanju te pazi što će njegova kamera otkriti, a što će se naslutiti. Također je dobra odluka što se bombastični akcijski prizori nisu forsirali te je priča ostala u okvirima trilera. Ukratko rečeno: Fincher se potrudio da svi netom navedeni segmenti u filmu budu postavljeni u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Pritom bi trebalo svakako istaknuti i glumačku postavu, koja je pomno odabrana i izvrsno odradila svoj posao, a tu ponajprije mislim na glavni dvojac – Daniela Craiga, koji je poprilično karizmatičan kao Blomkvist, iako mu film krade Rooney Mara (Društvena mreža), koja djeluje kao svojevrsna postpunk feministička osvetnica, koja se unatoč hladnoj pojavi otkriva kao biće koje treba druge. Seksualna napetost na relaciji dvojca također doprinosi uvjerljivosti te intenzitetu njihova odnosa.
U njihovu koncipiranju redatelj je uz pomoć scenarista Stevena Zailliana (Schindlerova lista, Igra pobjednika) vješto izbjegao stereotipe pa njihov dvojac ne čine dva odmetnika u romantičarskom pohodu protiv anesteziranoga društva, nego su prije posrijedi likovi koji podjednako uključuju loše i dobre osobine, katkad proturječne, što uvelike odudara od identifikacijskih mehanizama na koje je navikla i koje očekuje ciljana publika ovakva filma. Uostalom, i Zaillian se potrudio – dijalozi su mu dobri i dinamični, čime se uspješno nadopunjuje s Fincherovom režijom.
Stoga, kada smo već kod publike, Fincher umjesto da joj podilazi, provocira, što, priznat ćete, nije dobro za produkciju koja očekuje da će publiku masovno navući u kinodvorane. Erotski susreti lezbijske vrste, brutalna analna silovanja i osvete, napaljeni socijalni radnici, obiteljski serijski ubojice, incestuozni odnosi i nacističke prošlosti – činjenice su koje napučuju gotovo makabričan svijet ovoga ostvarenja i kojima je Fincher otišao dalje nego što to prosječna, obiteljski orijentirana publika može podnijeti za jedan srednjostrujaški film. Na njegovoj osvježavajućoj hrabrosti, koju nismo vidjeli u tolikoj mjeri od Sedam i Kluba boraca, iznimno smo mu zahvalni. Ili se možda redatelj opravdao time što je radnja filma ostavljena u Švedskoj i nije se pokušala adaptirati na američku svakodnevicu pa tako sva krivnja ostaje na perverznim Europljanima?
Međutim, nakon svega navedenoga vraćamo se na Larssonovu priču, iz koje je cijela fama proizašla: posrijedi je tanašan trilerski zaplet koji sve Fincherove redateljske bravure ne mogu popraviti niti prikriti, tim više što su pripadnici obitelji Vagner tek skicirani da bi nas mogli zaintrigirati. Segmenti priče koji čine okvir, a vezani su uz biznismena Wennerströma, te središnji dio vezan uz obitelj Vagner motivacijskim nitima, što je ipak nužno, slabo su povezani te bi mogli činiti dva sasvim različita zapleta, a time i filma. Time i sam epilog priče, koji nas vraća ponovno u okrilje Wennerströma, ostaje visjeti u zraku te se slobodno mogao izostaviti iz filma ili neizravno prikazati kao motivacijska pozadina Blomkvistove osobnosti. Tako bi Muškarci koji mrze žene trajali nekih trideset minuta kraće, dakle dva puna sata, čime bi naracija postala dinamičnija, jer ovako je cjelina opasno preduga.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. siječnja 2012.
