Igra raštimana glasovira

Sherlock Holmes: Igra sjena (Sherlock Holmes: A Game of Shadows), red. Guy Ritchie, sklad. Hans Zimmer

• 
  
  Kada se, prije dvije godine, pojavila još jedna filmska verzija omiljenog junaka Sir Arthura Conana Doylea, činilo se gotovo nezamislivim da ulogu Sherlocka Holmesa, kojega je u britanskim televizijskim serijama tako odlično ovjekovječio Jeremy Brett, preuzme američki glumac Robert Downey Jr., a da njegova simpatičnog prijatelja dr. Watsona glumi karizmatični Jude Law. Glumci i likovi već su pri prvom zamišljaju odbijali pristati jedno uz drugo, ali ideja filmskog blockbustera u režiji Guya Ritchieja privukla je publiku. Zamislivši Holmesa na sasvim novi i drugačiji način, gdje je nestalo britanske otmjenosti, ali su u prvi plan izbili čudaštvo, neobična Holmesova narav i sklonosti, redatelj je priči dao drugačiji tijek. Uvrnutosti glavnoga lika, koji je u ovoj verziji izgubio dio superiornosti, ali je dobio na simpatičnosti i akcijskoj brzini, parirala je glazba Hansa Zimmera.
  
  Zimmer je prilično iznenadio svojim glazbenim viđenjem novog Sherlocka Holmesa. Umjesto tipičnih rješenja, za njega prepoznatljivih harmonija i načina vođenja dionica kroz zaglušnu buku dolby surrounda, Zimmer je (zadržavši ipak buku kao zaštitni znak) stvorio glazbu neobaroknog ugođaja. Posebnosti je kumovala upotreba potpuno raštimanog glasovira (sam skladatelj tvrdi da ga je doslovno razbio) kako bi se dobio zvuk koji s jedne strane podsjeća na zvuk čembala, a s druge strane na zvuk neke neobične udaraljke. Tema koju je pri tom stvorio koristila se objems zvukovnim karakteristikama instrumenta, što je glazbi istodobno dalo i dojam starosti i dojam suvremenosti.
  
  Zbog te teme i raštimanog glasovira (koji su tako inventivno sjeli u film da potiču propitivanje samog Zimmerova autorstva) pogledala sam drugi dio Sherlocka Holmesa, nazvan Igra sjena. Zimmer je i u tom filmu zadržao starinski ugođaj te ga je povezao s prvim sličnom instrumentacijom i sličnim, zapravo istim, tematskim radom. To je nastavku dalo legitimnost (s obzirom na to da se neki skladatelji danas ne obaziru na teme i stilske karakteristike ranijih nastavaka, ovakva izjava, koja naizgled govori o nečemu što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi, ipak ima težinu).
  
  S druge strane, zbog razbijenosti filma u niz epizoda, ali i zbog idejne istrošenosti instrumentacije i teme, glazba nije donijela ništa bitno nova u odnosu na prethodni nastavak. U nastojanju da kvazistarinsku glazbu pretvori u akcijsku, Zimmer se više koristio ritmičkim odlikama ranije partiture. Stoga se mogla uočiti igra binarno-ternarnim podjelama koje nisu toliko zalazile u područje asimetričnih mjera, koliko su se, unutar pravilne simetrične dvodobne ili četverodobne metrike, dijelile na tri (igra malim i velikim triolama postala je zaštitnim znakom i Zimmera i ove partiture).
  
  Zbog naglaska na ritamskoj karakteristici glazbe, bilo je prilično jednostavno poigrati se sa zvukovnim sadržajem filma. U scenama u kojima Holmes predviđa poteze protivnika (a na kojima se u filmu previše ustrajavalo, jer su očito dobili dobre reakcije publike u prvome dijelu), zvučni efekti su pretvoreni u dio glazbene partiture. Izvučeni iz glazbe, efekti su muzikalizirani, organizirani tako da su pretvoreni u glazbu pa je ostavljen dojam postojanja glazbe unatoč tomu što je ona ili gotovo potpuno nestala ili je ostala prisutna samo kao puls.
  
  Puls je u filmu postao važnom poveznicom između prizorne i neprizorne glazbe pa je ono što se pjevalo ili fućkalo prelazilo u skladanu partituru i obrnuto. Zimmerova tema je pritom je, ali i pri drugim postupcima, upotrebljavana toliko često da nije pretjerano upotrijebiti američki pojam overused (doduše, zbog neobičnog štiha boje razbijenog glasovira, tema je odlično profunkcionirala i kao glazba na koju plešu i koju sviraju Romi, ali je, zbog prečeste upotrebe u neprizornom obliku, u prizornom ostala gotovo neuvjerljiva).
  
  Naposljetku, Zimmer je najviše briljirao pri povezivanju klasične glazbe i svoje filmske partiture. U scenama koje se odvijaju prije i tijekom izvedbe Mozartova Don Giovannija, tema Mozartove opere tako je vješto upletena u partituru da doista predstavlja, kako je to Leonard Bernstein rekao, intelektualni pristup filmskoj glazbi. Tračak Mozartove teme, u trenutku kada Holmes kaže „Znam kamo moramo ići.“, govori odmah o smjeru kretanja njegova malog društva. A genijalno isprepletanje Zimmerove i Mozartove teme, koje će kulminirati paralelnim montažama i paralelnim radnjama, govori u prilog filmskom skladatelju koji je doista s jedne strane sklon klišejima, ali s druge strane zna zabljesnuti neobičnim i doista inventivnim idejnim rješenjima.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2011.
  

Piše:

Irena
Paulus