O reliktu prošlih vremena

Parada, red. Srđan Dragojević

• 
  
  Pamtim neke parade. One nikako nisu bile dijelom medijskog spektakla poput komercijalizirane i, na koncu, tragične techno Love Parade. Parade su u mome iskustvu bile rituali autoritarnog socijalizma u kojem sam živio. Neke od njih, rekoh, pamtim. Tako i onu s dočeka Štafete mladosti u Zagrebu 8. svibnja 1981. Pamtim je po tomu što sam nju, zapravo, s(p)retno eskivirao zbrisavši u čuveni birc Hungaria, a kasnije otišavši na koncert Šarla Akrobate u Kulušić. Pamtim i neke umjetnički uspjele parade. Jedna je od njih bila singl-ploča Marka Brecelja, najvažnijeg disidenta glazbene subkulture u bivšoj SFRJ. Druga – i ovdje zapravo najvažnija! – vezana je uz istoimeni dokumentarni film Dušana Makavejeva (Parada, 1961), koji sam vidio u dvorani Kinoteke u Kordunskoj. Taj subverzivni prikaz jedne Prvomajske parade pokazao mi je kako film (i to onaj dokumentarni) može poslužiti u svrhu umjetničke dezideologizacije!
  
  Makavejev je studirao psihologiju, a zatim i film… Isti je slučaj i s autorom čije je ostvarenje predmetom i ovoga napisa. Student psihologije i filma, Srđan Dragojević snimio je svoj šesti dugometražni kino-film. Parada (2011) je, po mnogočemu, prvi postjugoslavenski jugoslavenski film. U kreiranju, financiranju, ali i u samoj ideji filma stoji zajedničkost ex-YU prostora. Taj je bivše-jugoslavenski prostor posvema opterećen postratnim iskustvom. Mogli bismo reći da je to ratno iskustvo njegova bitna ontološka odrednica upravo zato što je na svim prostorima i u svim državama bivše zajednice bratskih naroda ostao isti opipljivi relikt toga rata. Koji? Naravno, homofobija!
  
  Dragojevićev film progovara o socijalnom kontekstu Pride Parade koja se održava u Beogradu 2009. godine. Progovara o ozbiljnoj temi, ali diskurs kojim joj pristupa onaj je komedije. Parada je filmska komedija karaktera, komedija situacije… komedija o (ne samo) srpskoj homofobiji. Nedavno gledajući film Stevana Filipovića Šišanje (2010), dobio sam umjetnički uvid u širi socijalni okvir za mržnju. Ostvarenje mladog autora, naime, govori o fenomenu tinejdžerskog fašizma, koji podupiru i strukture bliske samoj srpskoj vlasti. Miloševićevski projekt Velike Srbije tu se utjelovljuje u svoju inherentnu bit – nacifašizam. Surova međuigra nacionalne ideologije i tinejdžerske delinkvencije rezultira nesagledivim tragičnim posljedicama za protagonista filma. Doista, tu se razotkriva strukturalna ugrađenost – u Drugom svjetskom ratu tek vojno poražene – te ideologije u sve sustave pred- i neoliberalnog kapitalizma. Dragojevićev film tim problemima pristupa na drukčiji način. Možda i ne sasvim uspjelo, ali svakako legitimno! 
  
  Filmska drama Parade usredotočena je na srpskog vojnog veterana – zapravo neprikrivenog četnika – Limuna. (Tumači ga Nikola Kojo, korumpirani policijski inspektor iz Šišanja.) Kao dio novonastale kriminalne elite postmiloševićevske Srbije, Limun oko sebe (i doslovno na sebi, tetovažama) rasprostire sve ikonografske odrednice nacisrpstva. Tu su: na vratu istetovirana bomba, na zidovima kič-slike nacionalne mitologije i slavne srpske istorije, ali se pojavljuju i gadgeti koji simboliziraju ekstremne pokrete protiv kojih je Limun u nedavnoj prošlosti, devedesetih, ratovao. Ustaša, Balija i Šiptar nadopunjuju svijet Četnika. To je začarani krug iz kojega njegova psihologija nema izlaza. Kada – iz želje da ne izgubi ženu svog života, Biserku (Hristina Popović) – bude doveden u apsurdnu situaciju – „da bude zaštitnik gay populacije i njihove parade na ulicama Beograda“ – on u pomoć poziva svoje bivše neprijatelje.
  
  Naravno, Ustaša Roko (Goran Navojec), Balija Halil (Dejan Aćimović) i Šiptar Azem (Toni Mihajlovski) i nisu baš neprijatelji! Oni su likovi-simboli jednog istog svijeta kakav je i Limunov. Dragojevićeva je teza, naime, (pre)eksplicitna i jasna. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, kosovski Albanci opet su ujedinjeni. „Ljudsko, isuviše ljudsko“ (Nietzsche) što ih zbližuje jest – homofobija. Tragikomički kontrapunkt tomu svijetu čine – pederi. Kao objekt mržnje i nasilja svih patrijarhalnih habitusa s ovih prostora, oni su upravo idealni subjekt za prepoznavanje tog i takvog mentaliteta.
  
  Radmilo (Miloš Samolov) i Mirko (Goran Jevtić) zapravo su karikaturalan par. Namjerno (?) stereotipno ocrtani, ovaj dvojac protagonista bit će povodom brojnih komičnih situacija, ali i ismijavanja, ne tek zaostalosti društva obilježenog predrasudama nego i same homoseksualne zajednice u filmu. Dragojević svojim komičkim postavom Parade (donekle) slabi ozbiljnu socijalnu poruku. Ideja da se prokaže nasilje i netrpeljivost izlaže se filmski groteskno. Insistiranja na komičkom elementu, čini se, podilaze ukusu tzv. običnog kino-gledatelja. Parada, ponajprije, nastoji biti zabavan kino-film. I u tome, mora se priznati, uspijeva! (Posebice u sekvencama Limunova i Radmilova putešestvija po republikama bivše Jugoslavije).
  
  Ono što svakako može zasmetati nekim ortodoksnijim pristalicama ozbiljnijeg dijela Dragojevićeva opusa osebujni je žanrovski galimatijas Parade. Socio-psihološka studija, film s porukom… ili satira, groteska, urnebesna komedija (ali s tragičnim završetkom): što je Dragojevićeva Parada? Ni jedno od toga, ali sve to! Po svojoj stilski-sadržajnoj uobličenosti nameće se usporedba filma s jednom hrvatskom uspješnicom. Brešanov Kako je počeo rat na mom otoku (1997) i Dragojevićeva Parada dijele sveukupno ozračje, ali i tragičku smrt na kraju.
  
  Ipak, Parada nije na razini Brešanova ostvarenja. Dragojevićev film, jednostavno, nije izbjegao zamku klišeiziranosti. I dok možemo, ili ne, prihvatiti njegovo zaodijevanje ozbiljne teme komikom, neki su stereotipi u karakterizaciji likova banalni i na prvu loptu (odmah na pamet pada Limunova glava ispod rogova nakon što zatekne Biserku u klinču s lezbijkom!). Uspjeli, urnebesno humorni dijelovi (poput osobno mi najsmješnijeg s kosovskim Albancima kojima /beli!/ orlovi prenose drogu) tek su dosjetke, neorganski prikrpljene naslovnoj temi/tezi filma. Psihologija Dragojevićeve Parade nije mjerljiva s psihološkim učincima one Makavejevljeve!
  
  Ipak, uopće se ne radi o lošem filmu. Dragojevićeva Parada, kao dobra komedija situacije i karaktera, vidljivi je autorov napor ustupka publici koja nije baš najbolje prihvatila skupi spektakl Sveti Georgije ubiva aždahu (2009). Svejugoslavenski kontekst Parade svjedoči i o želji za širim tržištem. Mislim da će Dragojević ovim filmom u tome i uspjeti… Sve je manje vjerojatno da će Dragojević opravdati očekivanja nakon kreativnog uzleta s Nismo mi anđeli (1992), Lepa sela lepo gore (1996) i ponajviše s Ranama (1998). Treba li za time uopće žaliti? Procijenite sami uz zavodljivu kino-zabavu Parade!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2011.

Piše:

Marijan
Krivak