(Per)mutacije filmske priče

Filmonaut, ur. Tamara Kolarić i Mario Kozina, br. 4 / 2011.

• Činjenica jest kako su se sustavi informiranja u proteklih petnaest-dvadeset godina radikalno promijenili, što je svakako utjecalo na tiražu brojnih filmskih mjesečnika. Sve veći prodor interneta i internetskih portala omogućio je filmskim entuzijastima da neometano iznose svoje mišljenje te šire filmske informacije koje su često kada časopis izađe iz tiska već zastarjele. Međutim, ipak treba istaknuti kako je u poplavi raznih portala te internetske filmske kritike najmanje upravo onih najozbiljnijih, a dobrome dijelu nedostaje prijeko potrebne stručnosti i pismenosti.
  
  U vrijeme kada se tiskani časopisi gase, a prodaja im se rapidnom brzinom smanjuje te se vode žustre rasprave o smrti tiskanih medija, velika je hrabrost, ali i pohvale vrijedan projekt izdavanje kvalitetnoga filmskoga časopisa. Vjerujem, ako se uspije dodatno isprofilirati, stvoriti dobru i čvrstu bazu stalnih suradnika te ustaliti ritam izlaženja (što, nažalost, ipak ovisi o financijskim mogućnostima), Filmonaut će svakako pronaći svoje mjesto na hrvatskoj medijskoj sceni. Tim više što je trenutačno jedini tiskani filmski časopis u Hrvatskoj zapravo Hrvatski filmski ljetopis, koji ipak preferira nešto kompleksnije, teorijski i filmološki potkovanije, da ne kažem često akademski orijentirane pristupe filmskoj umjetnosti. Stoga ležerniji časopis svakako može činiti dobru i potrebnu protutežu Ljetopisu, a da opet ne upada u zamke pretjerane mainstreamizacije te objavljivanja neozbiljnih i hvalospjevnih tekstovima o beznačajnim i beznadno netalentiranim holivudskim starletama, u kojima se iscrpljivao ugasli časopis Hollywood.
  
  Činjenica da gotovo polovina Filmonauta otpada na recenzija filmskih naslova koji su igrali u hrvatskim kinima u razdoblju između dvaju brojeva časopisa nipošto nije negativna. Spomenute su kritike probrane, odnosno mahom su usredotočene na nekomercijalni i nezavisni film te neameričke kinematografije pa su holivudski mainstream naslovi u većini slučajeva zanemareni. Naravno, govoreći o kritikama, kao u svakom slučaju kada imate mnogo tekstova, postoje oni koji su lošiji i oni koji su bolji, ovisno o autorima, njihovim sposobnostima te oblikovanosti, odnosno izgrađenosti njihova pristupa. Međutim, navedena rubrika, slično kao i Hrvatski filmski ljetopis, nudi mogućnost čitateljima da pročitaju ozbiljniju, podužu i nešto iscrpniju filmsku kritiku, koja nastoji stručnim instrumentarijem secirati filmsko djelo.
  
  Druga, su pak velika cjelina u četvrtom broju časopisa intervjui, kojih je šest i protežu se na gotovo trideset stranica, a rađeni su s različitim povodima.
  
  Časopis otvara članak Nezavisni film Nina Kovaćića u kojem autor nastoji definirati i opisati ono što bi trebao podrazumijevati taj sklizak termin. Kovaćić izlaže materijal jasno i pregledno osvrćući se na opća mjesta nezavisnoga filma, premda tekst pomalo ostavlja dojam kako mu nedostaje ponešto autorskoga stava. Iznimno je pak zanimljiv tekst Danijela Brlasa Umjetnost petljavoga govora mumblecore, koji dolazi u stalnoj rubrici Skriveni filmski krajolici. Iako navodi kako je mublecore i njegove autore teško svesti pod zajednički nazivnik organiziranoga filmskoga pokreta, autor na zanimljiv način provodi čitatelja kroz filmske autore i njihove opuse uspjevši istaknuti bitna obilježja istih s obzirom na njihovu tematologiju i poetiku.
  
  Autor u fokusu četvrtoga broja Danac je Nicolas Winding Refn, o čijem nevelikom opusu piše Tamara Kolarić. Članak predstavlja solidan i pregledan uvid u Refnove redateljske i tematske preokupacije, s osobitim naglaskom na njegov odnos prema filmskoj tradiciji i mediju te samoj filmskoj citatnosti, premda je malo odveć impresionistički intoniran te bi mu dobro došao sustavniji analitički uvid u opus ovoga filmaša.
  
  Rubrika Kosturi iz ormara bavi se Kalvarijom Zvonimira Maycuga, o kojoj piše Željko Luketić. Autor daje osvrt na jedan film, a posredstvom njega i na mali opus redatelja nastojeći dati doprinos pokušaju prevrednovanja njegova mjesta u kontekstu povijesti hrvatskoga filma. Tekstu je prigodno pridodan i intervju s Maycugom, koji daje dodatan uvid u društveno, filmsko i autorsko okruženje iz kojega su njegova djela iznikla, čime se dodatno zaokružuje i sam članak.
  
  Tema su broja Mutacije filmske priče, kojoj uvodnik piše urednik časopisa Mario Kozina ističući kako ista ima dva cilja: osvijetliti i usmjeriti na promišljanje alternativnih, odnosno drugačijih načina organiziranja pripovijedanja, ali i potaknuti vidljivost određenih zanemarenih redateljskih osobnosti. Temat je popraćen s pet radova o filmovima Yoshishigea Yoshiea, Apichatponga Weerasethakula, Juliana Hernandeza, Petera Tscherkasskyja i Petera Greenawaya. Osobito treba istaknuti prva dva, koje redom potpisuju Jelena Pašić i Mario Kozina te posljednji, autorice Anje Iveković-Martinis. Prvi se na poticajan način bavi odnosom arhitekture i priče, drugi razmatra odnos filma i sjećanja, a rad o Greenawayu vizualnu dimenziju njegovih filmova, koja postaje osnovno strukturno načelo.
  
  Umjesto zaključka na kraju ću samo reći – čitajte Filmonaut!
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. prosinca 2011.

Piše:

Dejan
Durić