Protiv struje

Sjećanje: Ken Russell (1927 - 2011)

• 
  
  Premda nisam od onih koji se neizmjerno dive djelima Kena Russella, ne krijem da mi je bila izuzetna čast upoznati ga kad je prije nekoliko godina posjetio Motovun kako bi mu na tamošnjem filmskom festivalu bila uručena nagrada Maverick, prva takve vrste u povijesti tog festivala, koja se dodjeljuje hrabrim i originalnim redateljima koji svojom neukalupljenošću šire granice filmske forme i sadržaja. Šire, a u Russellovu bismo slučaju uvjetno mogli reći i ukidaju, budući da je taj buntovni filmaš svojim životom i djelom britansku filmsku scenu okrenuo naglavačke.
  
  Russell je rođen 1927.u Southamptonu, godinama se bavio baletom, glumom a onda i fotografijom, a zatim su ga – zahvaljujući kvaliteti kratkih amaterskih filmova – zaposlili na BBC-ju, koji je tijekom svog zlatnog razdoblja šezdesetih mnogim danas kanoniziranim redateljima poslužio kao najbolji mogući poligon za vježbanje, primjerice Kenu Loachu. I dok se potonji uglavnom bavio socijalno osviještenim televizijskim dramama, Russell se posvetio biografskim dokumentarcima o znanim umjetnicima, ponajviše skladateljima. Inovativnošću se izdvaja Portret sovjetskog skladatelja (Portrait of a Soviet Composer, 1963), koji govori o Sergeju Prokofjevu snimajući uglavnom njegove ruke, a kvalitetom se ističu i Film o Debussyju (The Debussy Film, 1965) te Isadora Duncan, najveća plesačica na svijetu (Isadora Duncan, the Biggest Dancer in the World, 1966). Ipak, kruna su toga plodnog razdoblja dva filma s kraja šezdesetih: Ljetna pjesma (Song of Summer, 1968), koja pripovijeda o posljednjim godinama skladatelja Fredericka Deliusa koji zaražen sifilisom, paraliziran i slijep pokušava dovršiti svoja djela, i autorov omiljeni Ples sedam velova (Dance of the Seven Veils, 1970), koji Richarda Straussa implicitno dovodi u vezu s nacizmom, zbog čega su Straussovi povukli svoju dozvolu za glazbu te je filmu zabranjeno prikazivanje do 2019.
  
  Paralelno s televizijskom karijerom, Russell 1963. kinematografski debitira komedijom Francuska moda (French Dressing) te u žanrovskom tonu nastavlja špijunskim trilerom Mozak od milijardu dolara (Billion Dollar Brain, 1967), a 1969. ekranizacijom Zaljubljenih žena (Women in Love) D.H. Lawrencea skrenuo je na sebe i svjetsku pozornost, budući da je film bio nominiran za četiri Oscara, a kući je odnio jedan (Glenda Jackson za sporednu ulogu). Lawrence se, kao književni Ken Russell svoga doba, pokazao idealnom podlogom za redateljevo bavljenje seksualnim frustracijama likova. Stilski odmjerenije u odnosu na nadolazeća Russellova djela, Zaljubljene žene ipak su uzburkale brojne duhove, ponajprije zbog sekvence u kojoj se goli pored kamina hrvaju Oliver Reed i Alan Bates, dvije velike britanske zvijezde toga vremena. Kako je tada u mainstream kinematografiji ikakva nagost bila rijetkost, sekvenca s eksplicitnim muškim genitalijama kao da je stigla iz nekog paralelnog svemira. Iako će rafinirani prikaz psihofizičke privlačnosti iz Zaljubljenih žena izostati, prisutna će neprestano podrivana maskulinost, ali i seksualnost općenito, još više doći do izražaja u Demonima (The Devils), koji kao njegov najozloglašeniji uradak – inače ekranizacija povijesnog romana Aldousa Huxleyja o svećeničkoj pobuni za vrijeme kardinala Richelieua – stižu dvije godine kasnije.
  
  Fokusiran na lik pohotnog svećenika Urbaina Grandiera, kojeg tumači Oliver Reed, film morbidno no izrazito umješno progovara o masovnoj histeriji kao posljedici vjersko-političke represije, te o seksualnoj represiji, u kojoj nazire korijen brutalnosti i zla, na primjeru sestre Jeanne (Vanessa Redgrave) i njezina sadomazohističkog ponašanja te krajnjeg samouništenja. Posebno treba istaknuti simboličku scenografiju Dereka Jarmana, koji će i sam uskoro krenuti redateljskim putem, izrazito obilježenim Russellovim utjecajem. Ipak, Russellovo opasno plesanje po rubu kiča i režijska egzaltiranost mnoge do današnjeg dana odbijaju od tog kultnog pandemonija. Radikalno zabranjivanje tog filma, upareno s brutalnim i neoprostivim sakaćenjem, može se uzeti i za početak kraja Russellove karijere.
  
  Sklonost senzacionalizmu i mizanscenskom kaosu, te raskošnoj, tzv. baroknoj režiji, toliko netipičnoj za kompletnu povijest britanskog filma, do vrhunca dolazi u filmu Tommy (1975), fascinantnoj postmodernističkoj ekranizaciji psihodelične rock-opere grupe The Who, gdje redateljeva ekscentričnost i očigledna sklonost pretjerivanju prelazi i u sam filmski izričaj. Roger Daltrey, Elton John, Eric Clapton i Tina Turner samo su neke od svjetskih zvijezda koje nastupaju u ovoj ekstravagantnoj bajci o mladiću kojeg ide fliper. Mišljenja sam kako je upravo žovijalni Tommy nedvojbeno Russellov magnum opus, i posve je nevjerojatno koliko je taj uradak bio ispred svog vremena. Dovoljno je pažnju usmjeriti samo na glazbene spotove, koji su nastali kao svojevrstan odgovor na Tommyja, a čiju estetiku baštine i danas, četrdesetak godina kasnije. Redateljev fantazmagorični imaginarij, u kojem se tako prirodno nadopunjavaju izričaji Boscha, Warhola, Dalija i cijele plejade sličnih, a koji je glazbeno-filmski jezik transformirao u nešto tada potpuno novo, još uvijek nije cijenjen u mjeri u kojoj to zaslužuje.
  
  Negdje u to vrijeme nastaje i Lisztomania (1975), koju treba promatrati u paketu s filmovima kao što su Valentino (1977), Mahler (1974) i Ljubitelji glazbe (The Music Lovers, 1971), ne samo zato što nastaju u istom desetljeću i što su uvjetnog biografskog usmjerenja – pripovijedaju o Franzu Lisztu, Rudolphu Valentinu, Gustavu Mahleru i Petru Čajkovskom – nego i zbog sličnog tretmana protagonista. Provokator Russell još jednom faktografiju i općeniti životni presjek ostavlja po strani fokusirajući se na ono što ga oduvijek zanima – seksualni, a onda i kreativni život svojih junaka, tematizirajući neodvojivu povezanost seksualnosti i smrti kao autorsku konstantu, najočitiju u Demonima. Taj kreativni istraživač tuđih kreativnih umova Čajkovskog tako tretira kao homoseksualca, a suprugu mu kao nimfomanku. Liszta prikazuje gotovo odbojno karikaturalno. Film Mahler, u sličnom očuđujućem modusu, više liči na vizualizaciju skladbi toga skladatelja nego prikazu njegova života. Narativni ritam kao preslika glazbene partiture te općenito Russellovo davanje prednosti subjektivnim stanjima svijesti nad objektivnim pripovijedanjem zajednički su nazivnici svih autorovih dokumentaraca, a samo su ponešto naglašeniji u navedenom razdoblju iz sedamdesetih.
  
  Od daljnjih su uradaka samo Izmijenjena stanja (Altered States, 1980) vrijedna ozbiljnije pažnje, kao Russellova varijanta SF horora s debitantskim nastupom Williama Hurta u ulozi sveučilišnog profesora sklonog šokantnim eksperimentima, pri čemu autor kao da još jednom snima film o sebi samome. Kasniji Zločini iz strasti (Crimes of Passion, 1984) ili Duga (The Rainbow, 1989), još jedna adaptacija D.H. Lawrencea, samo mlaki epilog jednog zaista plodna i burna opusa.
  
  Taj, posljednje desetljeće pomalo zapostavljeni, majstor groteske – čija je beskompromisna umjetnička vizija toliko puta nailazila na nerazumijevanje – mnoge je prije nekoliko godina razjario svojim ulaskom u Big Brother kuću slavnih, iz koje je doduše izašao već nakon nekoliko dana, no evidentno je kako se radi o par excellence primjeru russellovštine. Svjetskim velikanima kao da 2011. i nije po volji: nakon Cyja Twomblyja i Luciana Freuda ostali smo bez još jednog važnog vizualnog genija, koji nas je napustio u svojoj 85. godini. Vjerojatno najnepatvoreniji modernist britanskoga filma kao da nikada nigdje nije ni pripadao, no možda je cijelo vrijeme baš to i htio.
  
  © Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2011.

Piše:

Dean
Kotiga