Ispod tankog privida uljuđenosti

Tko se boji Virginije Woolf? (Who's Afraid of Virginia Woolf?), red. Mike Nichols, u povodu ciklusa filmova Elizabeth Taylor u Kinu Tuškanac u Zagrebu i Art-kinu Croatia u Rijeci

  • Tko se boji Virginije Woolf? (Who s Afraid of Virginia Woolf?), red. Mike Nichols

    In vino veritas
    , kaže stara latinska izreka naglašavajući kako se u vinu (odnosno alkoholu općenito) krije istina. Koristeći je u svakodnevnom razgovoru, obično želimo implicirati kako je alkohol ono krivo, no zapravo je uvijek istina sama ta koja je problematična, dok je alkohol samo katalizator koji će tu skrivenu istinu izbaciti na svjetlo dana. Nebrojeno je mnogo puta na filmu takvo nešto i pokazano, no rijetki su filmovi sazdani na toj problematičnoj istini, a ponajbolji među njima svakako je Tko se boji Virginije Woolf?, debitantski uradak Mikea Nicholsa iz 1966.

    Rođen 1931. u Berlinu kao Igor Peškovsky, Nichols pripada malobrojnim, relativno nepoznatim, američkim redateljima koji su svojim radom obilježili burne šezdesete i filmski, barem u Hollywoodu, još burnije sedamdesete, a zatim su postupno nestajali, najprije s filmske scene, a kasnije i iz kolektivne memorije. Kažem uvjetno, jer su radovi tih redatelja već odavno, najčešće čak trenutno, prepoznati pa i kanonizirani, no nekako se o njima još uvijek premalo raspravlja kao o punokrvnim autorima. Dok o autorima poput Scorsesea, Coppole, Altmana i sličnih postoje police i police literature, o Nicholsu, primjerice, koliko mi je poznato, postoji tek jedna knjiga, tiskana još 1978., prije više od trideset godina! Hal Ashby i Bob Rafelson, da ne nabrajam dalje, ne stoje mnogo bolje. A upravo je Nichols, sa svojim prvim dvama filmovima, Tko se boji Virginije Woolf? i Diplomac, bio među onima koji su odškrinuli vrata fenomenu koji će kasnije postati poznat pod imenom Novi Hollywood.
    Tko se boji Virginije Woolf? (Who s Afraid of Virginia Woolf?), red. Mike Nichols
    Svoju je priliku za redateljski okršaj na velikom platnu Nichols dobio nakon što je hrabrim i inovativnim kazališnim režijama na Broadwayu oduševio i kritiku i publiku, a već je otprije bio i priznati glumac. U studiju Warner Bros. pripremala se ekranizacija jednog od najuspješnijih i najrelevantnijih kazališnih tekstova šezdesetih, obiteljske drame Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf?, što je Nicholsu, kako je sam priznao, predstavljalo izazov koji se ne odbija. Budući da je bila riječ o ozbiljnoj studijskoj produkciji pod okriljem Jacka Warnera, Nichols je osim izuzetno cijenjene drame uspio dobiti i ekipu o kojoj su debitanti njegove generacije mogli samo sanjati: Ernesta Lehmana iza kojeg su stajali scenariji kao što su Sjever-sjeverozapad ili adaptacije poput Priče sa zapadne strane, Alexa Northa, koji je potpisao, za holivudske prilike, prekretničku glazbu filma Tramvaj zvan žudnja, te Elizabeth Taylor i Richarda Burtona kao najvatreniji, a možda i najpopularniji par čak i izvan filmskog svijeta. Uspjeh s takvim adutima kao i da nije mogao izostati.

    Taylor i Burton igraju sredovječni bračni par, Marthu i Georgea, koji nakon tuluma u goste na dodatno druženje pozivaju mlađi par, profesora biologije Nicka i njegovu suprugu Honey, koje utjelovljuju George Segal i Sandy Dennis. Već u početku napeta situacija tijekom filma će postepeno bujati, potpomognuta litrama alkohola koje kvartet ispija, a psihološke igrice uvrnutih naziva „ponizi domaćina“ odnosno „udari na goste“ pokazat će tko je mentalno dorastao situaciji. Moglo bi se reći kako ta komorna drama o urbanoj neurasteniji i nema nekog konkretnijeg zapleta osim stalnog optuživanja i uglavnom glasnog sukobljavanja, ali to i jest okosnica dramskog teksta. Nichols taj grč vizualno obogaćuje, katkad slici dajući i primat nad tekstom, što je sasvim u skladu sa zakonitostima filmske umjetnosti.
    Tko se boji Virginije Woolf? (Who s Afraid of Virginia Woolf?), red. Mike Nichols
    Tako treba istaknuti sekvencu tijekom koje Martha mladom paru priča o boksačkom meču, dok George odlazi u drugu prostoriju po pušku koja će se pokazati lažnom. Iako čujemo Marthino pripovijedanje, kamera prati Georgea, koji tu priču zna napamet, i iako Martha nije dio kadra koji gledamo, dio je Georgea samog te zaslužuje ostati barem auditivno. A usput opravdava i svoju dramaturšku funkciju, intenzivirajući lampom koja se ljulja osvijetljenog Georgea i naglašavajući koliko ga ta priča zapravo uzrujava. Dok se George vraća u dnevnu sobu, prvi put u filmu imamo nečiji subjektivni kadar, a nakon što postaje jasno da u ruci drži pušku (za koju ostali još ne znaju da je lažna), Nichols radikalnim zumiranjem Marthe kao da i formalno staje na Georgeovu stranu, prikazujući njezin iskreni strah.

    Osim čestih zumova poput navedenog, film obiluje i drugim formalnim modernističkim postupcima kao što su često korištenje kosog kadra, kojim se podcrtava neobičnost situacije, ili neočekivanih i naglih korištenja krupnih planova, kojima kao da pokušava zaskočiti likove dočekujući ih nespremne. Klaustrofobičnu će kuću, koja osnažuje zatvorenost unutarnjeg stanja likova oživjeti dinamičnom kamerom, dok će gotovo neprekidnim hodom razbiti statičnost komornog dramskog teksta. Na tom su tragu i montažna rješenja s čestim naglim rezovima, koji osim što ritmički dodatno gradiraju ionako zategnuto stanje, upareni s nekim krupnim kadrom mogu nakratko istaknuti nekog od likova. Kamera iz ruke, kojom Nichols snima nasilne scene, također je više nego opravdani kontrapunkt dominirajućoj kameri na stativu.

    Tko se boji Virginije Woolf? (Who s Afraid of Virginia Woolf?), red. Mike Nichols Ipak, najistaknutija je značajka njegova redateljskog stila u ovom filmu osjećaj za kompoziciju kadra i mizanscenska rješenja, čemu se možda i ne treba čuditi uzimajući u obzir prethodne kazališne uspjehe. Sugestivno postavljajući likove u mizanscenu, njihovoj destruktivnoj igri ljubavi i mržnje Nichols daje i prostornu dimenziju, pri čemu posebnu pohvalu zaslužuje ideja da jedan lik pred kamerom sakrije drugi. Tako će, primjerice, Georgea, koji u drugom planu sjedi za svojim stolom, Marthin dolazak na dvosjed pored Nicka, s obzirom na položaj kamere, potpuno zasjeniti, i vizualno mu oduzimajući tek uspostavljeni autoritet. Taj prostorni relativizam samo je vizualna preslika onog verbalnog, kojim George i Martha stalno sve izrečeno dovode u pitanje. Tako će George u jednom trenutku zaključiti kako mladić ni ne trebao znati kada on laže a kada govori istinu, dok će ga kasnije, kao zapravo i sve nas, zapitati: „Zbilja i iluzija – tko to može razlikovati?“. Relativizam je to kojim će gledatelj biti nagrađen – iako se na početku filma mlađi par čini sretnijim i bližim, dok Martha i George izgledaju kao neprijatelji, situacija se na kraju okreće, pri čemu postaje jasno da su upravo oni ti koji su jedno, apsolutno neodvojivi, dok mlađi par iz kuće odlazi poraženo, s narušenim odnosom i poljuljanim samopouzdanjem. Na kraju će maniristička gluma para Taylor – Burton doći do vrhunca, a Taylor će i poentirati priznanjem svoga lika kako se upravo ona boji naslovne Virginije Woolf, što je zapravo igra riječi na izraz „Who's afraid of big bad wolf?“ („Tko se boji velikog zločestog vuka?“), odnosno aluzija na življenje bez iluzija. Jer samo su prividi ono što je njihov odnos dotad s jedne strane održavalo ali s druge narušavalo te će taj bolni i disfunkcionalni brak nakon deziluzije morati krenuti novim putem. Što će od svega toga ostati, veliko je pitanje, no Nietzscheovim rječnikom, „ono što te ne ubije čini te jačim“.
    Tko se boji Virginije Woolf? (Who s Afraid of Virginia Woolf?), red. Mike Nichols
    Krajnjim odmakom od šarenih i eskapističkih povijesnih spektakala odnosno mjuzikala koji su dominirali tadašnjim kino-repertoarom Mike Nichols svojim je akutnim i promišljenim prvijencem ostavio prve tragove u stazi kojom će još sigurnije koraknuti svojim sljedećim filmom, popularnim Diplomcem, kojim će još jednom – iako na dijametralno suprotan način – progovoriti o stanju i svjetonazoru suvremenog čovjeka, ali i suvremenog filmskog jezika. Zaključimo kako se Tko se boji Virginije Woolf? današnjem gledatelju može činiti manje šokantnim i revolucionarnim nego onome prije 45 godina, ali snaga i svježina toga filma jednaka je kao i 1966. kada je od trinaest nominacija za Oscara potvrdio njih pet (Elizabeth Taylor, Sandy Dennis, scenografi Richard Sylbert i George James Hopkins, kostimografkinja Irene Sharaff i snimatelj Haskell Wexler). Nedvojbeno, riječ je o najuspješnijem od brojnih pokušaja da se par Burton – Taylor iskoristi na filmu te jednoj od najboljih filmskih adaptacija dramskog teksta uopće.

    © Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2011.

Piše:

Dean
Kotiga

kritike i eseji