Hollywood je uvijek bio brz kada je trebalo ekranizirati zanimljive priče temeljene na istinitim događajima koje su još uvijek poprilično svježe u pamćenju konzumenata popularne kulture. Mašinerija je nepogrešiva kada su u pitanju priče koje mogu savršeno odgovarati duhu i potrebama vremena. Recimo da na početku drugoga desetljeća ovoga stoljeća, uzdrmani ekonomskim krizama i svekolikom socijalnom nesigurnošću, ponovno trebamo onaj Hollywood koji je na glasu kao tvornica snova, a film eskapistički bijeg od dosadne i ružne svakodnevice, koja se svela na brigu oko gole egzistencije i preživljavanja iz mjeseca u mjesec.
Igra pobjednika, u spomenutom kontekstu, sugerira kako priče veće od života još uvijek postoje, a kako je posrijedi film sniman prema životopisu stvarne osobe, ne možemo autore optužiti kako im je kraj kalkulantski – happy end bez pravoga happy enda, ali ipak s moralnom i emocionalnom zadovoljštinom. Ipak, u određenu ruku film jest kalkulantski – upravo u navedenom razrješenju očituje se sama poanta djela, koja je zaogrnuta u blago moralizatorsko ruho pa pretpostavljam kako je taj segment predstavljao veliki mamac producentima. Dakle, gledatelji, nije bitno da pobijedite ili se dobro obogatite, važno je da budete u suglasju sami sa sobom i svojim osjećajima, jer bogatstvo i prestiž nikako nisu jamac zadovoljstva i sreće, a uspjeh je ionako vrlo skliska stvar, koja vas kad-tad može dovesti na onu stranu gdje se baš i ne biste željeli zateći.
Film o kojem je ovdje riječ dobio je silnu hrpu pozitivnih kritika sjevernoameričkih filmskih kritičara pa bi se gotovo moglo reći kako Igra pobjednika u 2011. predstavlja ono što je Fincherova vrlo solidna Društvena mreža predstavljala godinu dana ranije u zadnjem kvartalu godine. Jesu li odlične kritike opravdane? Ovisi iz koje perspektive gledate, jer filmu se ne može osporiti visoka zanatska razina.
Za priču o Billyju Beaneu (Brad Pitt), bejzbolskom menadžeru iz Oaklanda, koji je promijenio pravila tržišnoga funkcioniranja dotičnoga sporta, okupljena je impresivna ekipa iza i ispred kamere. Scenarij su napisali ugledniji scenaristi Steven Zallian (Schindlerova lista, Nemoguća misija, Bande New Yorka) i Aron Sorkin (Malo dobrih ljudi, Društvena mreža), koji su u posljednjih dvadesetak godina napisali neke od temeljnih mainstream filmova te, kao takvi, predstavljaju opravdan izbor za ovakvu priču. I Sorkin i Zallian u dobrome su dijelu svojih scenarističkih radova nastojali povezati zabavljački segment s nešto kompleksnijim zahvatom u priču i likove. Bennett Miller je pak pažnju na sebe usmjerio nezavisnim, ali hvaljenim, ipak malo precijenjenim filmom Capote (2005), koji je također ulazio u domenu biografskih filmova, što ga svakako čini kompetentnim za ovakvu priču, tim više što je posrijedi filmaš koji ulijeva povjerenje kako neće dopustiti da mu film postane negledljivi kič iz kojega na sve strane pršti patos. Doduše, patos nije uvijek uspješno izbjegnut – završnica sa svojom moralnom poukom te odnos Beanea i njegove kćeri ipak su pomalo odveć saharinski.
S druge strane, glumačka ekipa vrlo solidno funkcionira. Iako je štos s hranom Brad Pitt već prodao u Oceanovih jedanaest (2001) Stevena Soderbergha, njegova je kreacija u Igri pobjednika vrlo dobra i odmjerena. Pitt i dalje ima šarm glumačke zvijezde, ali ga zna dopadljivo iskoristiti i svoj lik učiniti životnim i uvjerljivim, odabirući da ga prikaže kao prosječnu, svakodnevnu osobu. Njegov je Billy Beane, recimo, blaža i smirenija inačica Cruiseova Jerryja Maguirea iz istoimenoga filma Camerona Crowea (1996), s kojim Millerov film svakako ima dodirnih točaka. Također i dobro funkcionira u tandemu s Jonahom Hillom. Philip Seymour Hofman (Capote) i posebice Robin Wright (Zakletva, Forrest Gump) ipak su zaslužili malo više mjesta u filmu.
Dobra je strana filma što Miller, primjerice, sportske scene uspijeva vrlo dinamično režirati, kombinirajući posredno (preko glavnih likova, napose Beanea) i neposredno izravno praćenje igre i dojmova pa gledatelj ne mora biti upućen u pravila sportske igre kako bi mogao osjetiti napetost, čime film može biti zanimljiv i onima koji smatraju kako je bejzbol apsolutno najdosadniji sport na svijetu, poput primjerice, potpisnika ovoga teksta. Smatram kako to i jest jedan od najvažnijih čimbenika uspjeha sportskoga filma – da zainteresira i one gledatelje koji nisu sportski nastrojeni ili ih određeni sport, kojim se film bavi, ne zanima. Pojedini prizori filma također su odlično režirani, poput Beaneova telefonskoga pregovaranja o razmjeni, kupnji i prodaji igrača.
Drugim riječima rečeno, u filmu je sve pedantno posloženo – naracija je odmjereno vođena prema klimaksu i poanti, iako je uradak u cjelini ipak ponešto predugačak, u analepsama se objašnjava pretpovijest subjekta, a ne upada se u zamku trivijaliziranoga psihologiziranja, propali brak tek je naznačen kako se priča ne bi pretjerano opterećivala istrošenim fabulativnim elementima... Unatoč navedenom, Igri pobjednika kao da nešto silno nedostaje – sve je tako konvencionalno skrojeno da film ostavlja dojam kako su se autori dobro okoristili poprilično znanim formulama te ih upakirali u dopadljivi crowd pleaser, ali se nisu potrudili odmaknuti dalje od toga.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2011.
