Na more!
Odredište nepoznato, red. Ines Šulj i Vjeran Vukašinović
-
Deda je umro. Otišao je u jednom jedinom smjeru, cestom kojom ćemo svi jednoga dana. Ali... ostavio je auto. Stari Volkswagen, narodno vozilo u službi – naroda. Max i Cigo tu činjenicu objeručke prihvaćaju kao zalog sreće i... ceste za more! Dugometražni prvijenac redateljskog para Ines Šulj i Vjerana Vukašinovića temeljen je na svemu gore navedenom. Odredište nepoznato (2011) jedan je od najneobičnijih hrvatskih filmova u posljednjih nekoliko godina. Ali i – ne samo zbog toga! – jedan od najboljih ostvaraja što ih je polučila nacionalna kinematografija. Ako se primjerkom nacionalne kinematografije može smatrati film koji je snimljen, barem tako kažu, za 40 000 kuna i s puno, puno dobre volje.
Dakle, protagoniste filma na početku zatječemo kako se izvlače iz svojih zagrebačkih brloga s jasnom i nedvosmislenom namjerom – otići na more. Jer, „more je provod, more su koke, more je izvor života (je li tako Moke)“ – reći će pjesnik i autor Balade o Pišonji i Žugi. Iako su junaci filmske priče nešto stariji od sedamnaestogodišnjaka iz pjesme, u suštini, radi se o istome. Vrele ljetne dane i noći doista treba provesti u slastima plaža i svih sadržaja koji se uz njih nude. Disko klubovi, zabava, trebe, seks... Seks, naravno, pa o čemu bi drugom svaki normalan muškarac uopće mogao razmišljati!
Odredište nepoznato ultimativni je film ceste. No za razliku od ultimativnog dedina odredišta, Max (Maksimilijan Ružinski) i Cigo (Dean Krivačić), svoju ultimativnu cestu ne nalaze i ostaju negdje između neba i zemlje. Završni kadrovi filma, međutim, pokazuju da to i nije tako tragično. Nebeska kiša ispire sve brige (ili grijehe!) što su ih Max i Cigo počinili. Tekstura Odredište nepoznato izuzetno je složena i traži svoju hermeneutiku. Istodobno, toliko je jednostavna da jednostavnija ne može biti! Tà, zar nismo svi mi nekada željeli ovakvu avanturu u koju se upuštaju Max i Cigo? Nismo li more doživljavali kao Židovi obećanu zemlju? Zar nismo maštali o toplim noćima i ludim provodima, sanjali cure koje bi nam se predale?
Odredište nepoznato je i film ultimativne nostalgije. Priča je to o prijateljstvu... Sjeća li se još tko te riječi – Prijateljstvo? To vam je ono kad dvojica ili više njih bezrezervno vjeruju jedni u druge, ma koliko glupo to bilo! Max i Cigo i jesu takvi. Glupi do boli! Ali, baš zato, ljudskiji od onog ljudskog. Ako već upotrijebih naslov Nietzscheova djela, bit ću još drskiji pa ću pothvat protagonista Odredište nepoznato opisati i Schopenhauerovom sintagmom: svijet kao volja i predodžba. I sami su autori filma trebali imati beskrajnu volju i predodžbu da cijelu stvar izvedu do kraja... Naime, dramaturški oblikovano kao road-movie, s bizarnim likovima i beskrajno duhovitim situacijama i dijalozima, ovo je ostvarenje žanrovski pastiš koji pokazuje i izrazitu filmofilsku svijest. U Odredište nepoznato prelamaju se reference kako na Easy Rider (Peter Fonda & Dennis Hopper, 1969) tako i na Wendersove Kraljeve ceste (Im Lauf der Zeit, 1975). U detaljima sam prepoznao još neke asocijacije i filmofilske navode, no ta su dva presudna.
Jednako tako, vrlo izravno, reference su usmjerene i na psihodeličnu glazbu, no prije svega na ugođaj. S jedne strane tu je Mance sa svojim Teško je (prenijeti shit preko granice), a s druge strane, rodonačelnici YU-halucinogene psihodelije, Buldožer sa svojim Yes, my Baby no s albuma Pljuni istini u oči više su od puke reference. Radi se o cijelom jednom svjetonazoru, za koji smo, možda, mislili da je tek dio prošlosti.
Režijski, film savršeno funkcionira u spomenutoj složenosti i jednostavnosti. Vidi se da dugi vremenski period od rađanja ideje o filmu pa do njegove konačne realizacije nije prošao uludo. Odredište nepoznato kao da dolazi iz sasvim „drugog sustava i funkcioniranja“ (reći će o njemu autor sličnog pokušaja, Pušće Bistre /2005/ Filip Šovagović). Poetika je filma poetika apsurda, ali to nije apsurd radi apsurda, nego se radi o apsurdu beskrajne volje kojom se slamaju sve navodne ozbiljnosti življenja. Vizualno, nema puno sekvenci sa senzacionalnijim oblicima filmskog zapisa. Povremena zumiranja i krupni planovi strogo su funkcionalni. No, još jednom, najveća je kvaliteta filma spontanitet glume i, konačno, suvislost cjeline. Ta suvislost cjeline proizišla je iz, tek naoko, nesuvislih segmenata. To je doseg još uvijek nedohvatljiv mnogima (i ne samo početnicima) u hrvatskom filmu!
Još jednom, Odredište nepoznato film je ultimativne nostalgije. No to je i djelo koje ukazuje na mogući budućnosni trend (i ne samo) hrvatskog filma. Za razliku od svojedobno prehvaljenog Ajde, dan... prođi... ili nedavno viđenog debija Zagorski specijalitet, Odredište nepoznato iskazuje nesumnjiv subverzivni stav. Svojom do groteske uzdignutom karikaturalnošću likova – spomenimo ovdje samo sjajne epizode Mucavca Nikše (Nikola Novak) i halucinogenog Autostopera (Ivan Jelušić), no posebice policajce u izvedbi profesionalaca Bojana Navojca i Nikše Borojevića – autori se suprotstavljaju svemu postojećem. Svoju su cjelinu uzdigli do jedne više, gotovo metafizičke razine.
U doba sveopćeg fatalističkog srljanja u „izvrsitost, poduzetništvo, euro-atlantske integracije... u neoliberalni antropologijski stroj“ (Agamben), autori će reći: „It ain΄t necessarily so!“ (G. Gershwin). Što (mladi) čovjek na koncu želi? Ništa doli da sam odlučuje o svojoj sudbini, o svojoj volji i predodžbi. Čini li vam se preuzetnim filozofirati oko jednog malog filma? Toplo vam preporučam istinsku kino-zabavu uz Odredište nepoznato!
Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. prosinca 2011.
Piše:

Krivak