Duboko u šumi vrlo je zanimljiv film koji vrlo hrabro zadire u mračne predjele ljudske psihe. Svakako je riječ o djelu koje može izazvati brojne polemike o naravi tretiranja ženskih subjekata i ženskosti, a svojim šumovitim pejzažima, scenama silovanja, oralnim zadovoljavanjem tijekom menstruacije te tjelesnim i gotovo emocionalnim sadomazohizmom gotovo da podsjeća na pojedine segmente von Trierova Antikrista, samo što Benoît Jacquot ima neke sasvim druge preokupacije. Naravno, svoditi film na pojedine scene koje publici mogu biti šokantne sasvim je besmisleno jer djelo upečatljivo analizira narav međuljudskih odnosa. Pritom se djelo otvara kao tipična kostimirana drama, što je zapravo puki okvir za psihologizaciju, premda je vizualni element uratka vrlo pedantno osmišljen kako bi preko glazbeno-vizualnog segmenta mogao korespondirati s putovanjem protagonista. Spomenuto je putovanje dvostruko – jedno je doslovno, prostorno izmještanje subjekta, a drugo je putovanje, da tako kažem, s onu stranu načela ugode. Prostorna dimenzija filma pažljivo je raspoređena. Radnja se otvara u civilizaciji, malom provincijskom francuskom mjestu u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća, nakon čega većina filma otpada na gotovo bukolički prirodni pejzaž dok likovi prolaze šumskim predjelima, a priča se u konačnici ponovno završava i svoj epilog dobiva u civilizaciji. Stoga ne bi bilo pretjerano reći kako film postavlja trodijelnu strukturu koja bi se mogla prikazati kao civilizacija-priroda-civilizacija, što nije nimalo slučajno.
U prvom, civilizacijskom segmentu, upoznajemo se s dvoje ključnih aktera priče: lutalicom Timothéeom (Nahuel Pérez Biscayart) te kćerkom lokalnoga liječnika Joséphine (Isild Le Besco). On je neobična i zapuštena prikaza, s tjelesnim hendikepom te upitnim intelektualnim sposobnostima, a ona je mlada buržujka, zapela u nezanimljivu vezu s ne osobito maštovitim i uzbudljivim Paulom (Mathieu Simonet). Timothée, opčaran Joséphine, navodno je začara, a potom i siluje te primora da napusti rodni dom i krene s njim na put. Jacquot je poprilično dobar kada treba naglasiti psihološku komponentu odnosa svojih dvoje protagonista i zaogrnuti priču ambivalentnim ruhom. Drugim riječima rečeno, film se u svom središnjem dijelu neprestano poigrava s očekivanjima gledatelja. Pritom centralni odnos ostaje maglovit, neuhvatljiv te poprilično dvoznačan. Je li Timothée uistinu magijom začarao Joséphine ili je ona svjesno krenula za njim? Naime, u određenim situacijama ona je ipak svjesna što čini. S druge strane, njegovo je ponašanje prema njoj krajnje nasilno, što se očituje u nekoliko prilično intenzivnih scena silovanja. Međutim, u nekim drugim situacijama, primjerice kada se kupaju u jezeru i potom vode ljubav na plaži, njihov odnos djeluje gotovo pa emocionalno. Tim više što u jednoj upečatljivoj sceni na terasi, kada Paul čita Joséphine ljubavnu pjesmu, vidimo koliko je ona zapravo osamljena i kako se dosađuje u svom uređenom životu. Naravno, tomu treba pridodati potencijalno moguću situaciju da Joséphine u konačnici pati i od štokholmskog sindroma te se u potpunosti veže uz svoga agresora. Uvjerljivosti odnosa pridonose i izvrsne glumačke izvedbe Francuskinje Isild Le Besco te iznimno dojmljiva Argentinca Nahuela Péreza Biscayarta.
Središnji dio filma, koji se mahom odvija u prirodi, izrazito podsjeća na pikarske naracije. Timothée i nije ništa drugo do filmske inačice pikara. Posrijedi je mladić koji pripada nižem društvenom staležu, nedefiniranoga je obiteljskoga podrijetla i niže obrazovne razine te je primoran probijati se na egzistencijalnoj pozornici i na taj se način jedino može održati koristeći se vlastitim sposobnostima: lukavošću, prilagodljivošću, snagom te stečenim iskustvom. Za pikara se obično smatra kako je na niskom društvenom položaju, parazitira u društvu te se satirički odnosi prema okolini koju iskorištava, što i jesu Timothéove osobine. Joséphine stoga putem njega uspijeva okusiti život iz doljnje perspektive pa u jednom sloju film također predstavlja svojevrsnu satiru na buržujski način života koji simbolizira njezin otac. Priroda kojom se Timothée i Joséphine kreću naglašeno je bukolički oblikovana s nizom upečatljivih ruralnih detalja te je, kao takva, u izrazitom kontrastu kako s njihovom egzistencijalnom situacijom, tako i s naravi odnosa koji dijele. Taj šumski segment i njegova spomenuta idiličnost također su bitni jer se nalaze izvan domena kulture i civilizacije te time omogućuju da se ljudski nagoni i potrebe iskažu u svojoj punini jer nema ograničenja koja kultura nameće ljudskome tijelu.
Duboko u šumi poigrava se hegelovsko-lakanovskim dijadnim odnosom između gospodara i roba, koji se potom preslikava na razmatranje psihologije spolova, naravno, u redateljevoj tipičnoj ambivalentoj maniri. Timothée je tako postavljen u ulogu gospodara koji nesmetano uživa u svom robu – Joséphine, a ona djeluje isključivo za njegovo zadovoljstvo. Timothéeu je ona potrebna, što je osobito zanimljivo, ne samo i isključivo radi seksualnoga zadovoljstva nego i jednostavnoga ljudskoga prepoznavanja i prihvaćanja. Ona pak zauzvrat radi za njegov užitak, ali na taj način dobiva uvid u slasti života jer je osamljena i neispunjena. Timothée, osim što je nasilnik i silovatelj, u isto vrijeme u svoj nečistoći i tjelesnoj odbojnosti zapravo djeluje kao opaka seksualna maštarija. Međutim, završnica filma, koja se poigrava s obrascima sudskoga filma i najslabiji je segment filma, ponovno mijenja njihove uloge pa Joséphine postaje gospodar, koji sada ima priliku mučiti Timothéea, a on je rob koji mora prihvatiti njezinu kaznu. Stoga, tko je koga iskoristio, ostaje otvoreno pitanje. Završni dio filma opet se odvija u civilizaciji, gdje je Joséphine jača, kao što je Timothée bio snažniji u prirodi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. prosinca 2011.
