Kako se boriti protiv maloljetničkog huliganstva? Kako stati na kraj nasilju? Nasilju što ga u sebi nosi suvremena urbana otuđenost mladog čovjeka? U potrazi za identitetom nasilje se ponekad čini jedinom mogućnošću njegova dosizanja... No je li nasilje samo po sebi taj identitet? Ili mu je potrebno još nešto? Nešto poput ideologije. Možda i naci-ideologije. Sva se ta pitanja kristaliziraju nakon gledanja drugog igranog filma tridesetogodišnjeg srpskog redatelja Stevana Filipovića. Šišanje (2010) pripada u onu skupinu rijetkih djela koja otvaraju mnogo širi krug pitanja od onih filmskih.
Još tijekom gledanja prisjetio sam se već poodavne studije Slavoja Žižeka. U njoj taj od akademskih struktura prezreni filozof govori o sebepercepciji jedne od ključnih subkultura neoliberalnog kapitalizma, skinheadsa. Kada se nakon nekog nasilnog čina oni privedu pred istražitelja maloljetničke delinkvencije, sami će započeti priču poput: „U društvu ima sve više nesigurnosti, smanjena je društvena mobilnost... nisam imao majčinsku ljubav u djetinjstvu, desio mi se raspad očinskog autoriteta.“ Naravno, sve ovo ako prijestupnik ima ikakvu sposobnost verbalne refleksije. Dakle, počet će govoriti poput kakva socijalnog radnika, sociologa, socijalnog psihologa... No iako „jako dobro zna što čini, on to unatoč tomu čini“, naime, premlaćuje strance, pali njihove dućane... vrši „ideološku zaštitu nacionalnog bića“. Suvremeni zapadni (neo)liberalizam tako dobiva poruku o sebi. Preko navodnih ekscesa mladih jurišnika (čitaj: naci-skinheada) vraća mu se istina. Jer, u suvremenom svjetskom poretku ne pita se ima li, nego tek koliko fašizma? (Močnik).
Stevan Filipović priča pripovijest o Novici (Nikola Rakočević), matematičkom talentu, pred kojim se otvara svijetla budućnost izlaska iz provincije zbog njegove nadarenosti i znanja. Međutim, jedna će ga životna odluka koštati takve egzistencije. Školski drug Relja (Viktor Savić) uvuče ga u lokalnu maloljetničku skupinu ultranacionalističkih klinaca, tj. nacista. Potraga za identitetom (i autoritetom) tragično završava... Nakon što iz osvete ubije mladog Roma, njegov je put u pakao (popločen nasiljem) – put bez povratka. Grizodušje koje ga je mučilo pretvara se u (auto)destruktivni bijes. Filipović vizualno vrlo vješto uobličuje svoj film. Česta kamera iz ruke, brišuće panorame praćene potmulom kakofonijom zvukova, nagla zumiranja i neurotični flashbackovi čine vizuru Šišanja dojmljivom.
Posebnu ulogu u cijeloj priči čini i već nagoviješteni socijalni komentar. Mladi nam autor nudi vrlo osviještenu analizu mentalnog stanja postmiloševićevske Srbije. Akademik Hadži-Tankosić (Predrag Ejdus) prosvijećeni je ideolog. Njegova se uloga u filmu može poistovjetiti s ideolozima SANU-a s početka devedesetih. Srpski se fašizam, dakle, oktroira s najviših socijalnih pozicija. Mladi skinsi u potrazi za identitetom slijede taj neobičan ideološki galimatijas satkan od imaginarne mitologije izmišljene prošlosti i nasljeđa Hitlerova Mein Kampfa.
Posebnu pak liniju filmske priče Šišanja čini policijsko-istražiteljski par. Inspektor Milutin (Nikola Kojo) cinični je policijac koji ne vjruje u principe nego samo u novac. Mlada mu asistentica Lidija (Nataša Splak) želi Novicu spasiti iz kandži nasilja, no u svojoj se idealističkoj projekciji utapa i, na kraju, predaje. Konačni klimaks filma, nakon niza nasilnih činova, predstavlja otvoreni kraj. Sprega političke i policijske moći ucjenjuje Novicu. On ostaje bez svega... bez škole i bolje budućnosti, a ako želi preživjeti, morat će vječno prokazivati drug(ov)e. Slom svih njegovih nadanja poantiran je totalnim sivilom završne vizure filma.
Film obiluje ciničnim i sarkastičnim šalama. Međutim, po tome poznati tzv. srpski humor ostavlja gorak okus u ustima. Jer, sumorna slika Srbije iz Šišanja nije tek lokalni eksces. Radi se o mnogo širim koordinatama. Tek nešto razblaženu verziju ovdje prikaznog nudi nam i jedan od najuspjelijih hrvatskih filmova posljednjih godina, Metastaze (2009). Giorgio Agamben reći će kako liberalna, parlamentarna demokracija kao svoje podsvjesno u sebi nosi i... fašizam. Mogućnost da on postane masovnim je strukturna... kao „povijesna praksa, politička metoda, ideološki obrazac i misaoni obrazac“. Fašizam je jedan od mogućih odgovora na proturječja parlamentarizma« (Močnik). Svime time obrazlažem početnu tvrdnju o tomu da Šišanje otvara mnoga pitanja. Film je posvećen svim žrtvama huliganskog nasilja u Srbiji, ali bi se i hrvatskom gledatelju moglo uputiti ono: De te fabula naratur!
S nemalim očekivanjima otišao sam pogledati još jedan mladi srpski film. Tilva Roš, rekli su mi, bio je jedan od najzapaženijih filmova na proteklom Zagreb Film Festivalu. Bio je i pobjednik lanjskog Sarajevskog Film Festivala. Tim veće bilo je i moje razočaranje viđenim (ili neviđenim). Debitantski film Nikole Ležaića pripovijeda o još jednoj subkulturnoj skupini. Ipak, ta je skupina znatno miroljubivija od skinsa u Šišanju. Radi se o skejterima. Ležaić nas svojim filmom odvodi u Bor, negdašnji rudnik bakra i industrijsko središte bivše nam države. (Ovim se toposom poslužio, primjerice, i veliki Dušan Makavejev u svom dugometražnom prvijencu Čovek nije tica, 1965). Danas je od Bora ostala samo velika rupa.
Junaci Ležaićeva filma naturščici su koji u Tilva Roš (vlaško ime za lokalno brdo) glume sami sebe. Prijateljstvo Tode (Marko Todorović) i Stefana (Đorđević) stavljeno je na kušnju njihova posljednjeg zajedničkog ljeta, prije Stefanova odlaska na studij u Beograd. Kušnja je otjelotvorena u Dunji, koja provodi svoje praznike u Boru došavši iz Francuske u zemlju roditelja. Socijalnu dimenziju priči daje i sindikalni prosvjed koji prerasta u velike nemire. Rastući se animozitet među antagonistima odjednom stišava, a troje se mladih ponovno zbližava.
Što me razočaralo u Ležaićevu filmu? Ponajprije, film je nedopustivo tehnički raskalašen, da budem blag. Ton je u filmu prirodan, i to tako da se u većem njegovu dijelu uopće ne razaznaje što likovi govore. Iako se tijekom filma malo toga stvarnoga dogodi, ipak bi bilo zanimljivo čuti o čemu Ležaićevi junaci govore! Na drugome mjestu među prigovorima stoji njegova (ne)prikrivena pretencioznost. Mnoštvo usporenih kadrova, simuliranja dokumentarizma i, konačno, podglumljenost likova valjda želi sugerirati artističku ležernost i coolerski stav. Film tako ostaje negdje na pola puta između realnosti i fikcije. No nije ni jedno od toga dvoga. Stvarnost se gubi u mediju, a imaginacija u izostanku suvisle narativne konstrukcije.
I ne samo tematski, Tilva Roš priziva Gusa Van Santa i njegov film o skejterima, Paranoid Park (2007). Glazbena podloga, fingiranje (i uporaba?) super-osmice, silni slow-motioni, ubačeni jackass videouratci... sve to pridonosi ozračju što ga nudi i spomenuti film priznatog američkog alternativca. Nestvarno idealiziranje likova filma, na primjer, dano je u sekvenci u kojoj Tode nekoliko puta nudi cvijeće siledžiji koji ga prebija. Peace, brother, peace...
Nemam ništa protiv takva oponašanja uzora, ali, jednostavno, ta mi poetika ne leži. Stvarnosnost likova nema svoje estetičko opravdanje sama po sebi. Udivljenost nad jednom subkulturom takve prirode sasvim mi je strana. Pristup pak autora ono je što bih nazvao umjetničarenjem. Čini se da Ležaić pretpostavlja ciljanu publiku, među kojom će vjerojatno postići cool, pardon cult-status!
Dva filma, dvije sasvim različite poetike. Ispisivač ovih redaka ima posve različit stav o njihovoj estetici, pa onda i o svrhovitosti. Ipak, oba mlada autora zavrjeđuju pozornost svojom jasno izraženom filmofilskom sviješću i stavom.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. prosinca 2011.
