Na površini i ispod nje

Koža u kojoj živim (La piel que habito), red. Pedro Almodóvar

  • Koža u kojoj živim (La piel que habito), red. Pedro Almodóvar

    Koža je, kako se čini, jedan od filmski najmanje zanimljivih dijelova ljudskog tijela, no kad se redatelji poduhvate toga tankog, ali izuzetno važnog sloja koji razdvaja našu fizičku nutrinu od izvanjskoga svijeta, često nastaju provokativno-futuristička ili pak artistička ostvarenja – spomenimo samo uspješan akcijski triler Johna Wooa Čovjek bez lica (Face/Off, 1997) u kojem se presađuje ljudsko lice, ili pak art-uradak Tijelo kao knjiga (The Pillow Book, 1996) Petera Greenawaya, u kojem djevojka ispisuje kaligrafske tekstove na koži svojih ljubavnika. Tu je, među ostalim, još i Čovjek bez tijela (Hollow Man, 2000) Paula Verhoevena, u kojem tek umjetna koža nevidljivog čovjeka čini vidljivim. Spomenimo još i Nježnu kožu (La peau douce, 1964) Françoisa Truffauta gdje naziv filma predstavlja metaforu buržoaskog društva. Novo ostvarenje kultnog španjolskog filmaša dijeli tek neke osobine sa spomenutim filmovima.

    Koža u kojoj živim priča je o uspješnom i bogatom estetskom kirurgu Robertu Ledgardu (glumi ga Antonio Banderas, koji nakon izuzetno duge stanke ponovo surađuje s Almodóvarom), koji, progonjen mučnom smrću supruge koja je izgorjela u požaru i s teškim opeklinama počinila samoubojstvo nakon što se vidjela u ogledalu, odluči stvoriti umjetnu kožu koja će biti neusporedivo otpornija od prirodne i stoga moći izdržati čak i opekline. No kvaka je u tome što je za ostvarenje tog nauma potreban zamorac, osoba na kojoj će Robert moći testirati svoj izum.

    Koža u kojoj živim (La piel que habito), red. Pedro AlmodóvarPočetni kadrovi ovog trilera s elementima horora otkrivaju nam tajanstvenu ženu (dopadljiva Elena Anaya) zatvorenu u velikoj prostoriji prepunoj kamera: kirurg je voajerski nadgleda i promatra. Da bismo dobili odgovore na brojna pitanja, redatelj nas nekoliko puta vodi u prošlost i polako odmotava zamršene slojeve te bizarne i u vizualnom smislu minimalistički komponirane storije o opsesivnom kirurgu, promjeni spola i potisnutim traumama iz prošlosti. U seriji flashbackova doznajemo da je tajanstvena djevojka Vera eksperiment kojim Robert želi stvoriti osobu koja bi fizički nalikovala njegovoj pokojnoj supruzi, a prava je bizarnost Verin identitet.

    U drugoj trećini filma doznajemo za tragičnu sudbinu Robertove kćeri Norme, koja je doživjela psihički slom nakon majčina samoubojstva, a nekoliko godina kasnije na jednoj ju je zabavi silovao mladić Vicente. Ne mogavši se psihički oporaviti, Norma i sâma počini samoubojstvo, na što Robert poludi i otme Vicentea. Najzanimljiviji i najprovokativniji dio filma nalazi se upravo u misterioznoj vezi Vicentea i Vere, ali otkriti o čemu se zapravo radi značilo bi pokvariti iznenađenje gledateljima. Neke kritičare film je podsjetio na jedno starije, francusko ostvarenje Oči bez lica (Les yeux sans visage, 1959) Georgesa Franjua, no pravednije bi bilo reći da je kod Almodóvara mnogo zanimljivija implicitna poveznica s kultnom Hitchcockovom Vrtoglavicom (Vertigo, 1958), gdje se priča odvija oko rekonstrukcije identiteta osobe za koju protagonist smatra da je umrla, i oko nje stvara psihoanalitičku fantazmu (o čemu je već napisano bezbroj studija).

    Koža u kojoj živim neobična je i provokativna priča koja plijeni pozornost različitim semantičkim i fabularnim slojevima. Prvo, postavlja se pitanje biogenetike i moralne ispravnosti testiranja novih otkrića na ljudima (Robert u svojoj dobro čuvanoj vili ima najsuvremeniji laboratorij, u kojem zajedno sa suradnicima u tajnosti obavlja ilegalne operacije, primjerice promjene spola), dakle, prisutna je tematika Frankensteina. Drugi sloj Almodóvarova filma zamršena je psihološka drama složenih obiteljskih, bračnih i incestuoznih odnosa, koju redatelj pomalo zbrkano iznosi na vidjelo, što bi se moglo pripisati nedovoljno ispoliranom scenariju (usput rečeno, Almodóvar se ovaj put atipično odlučio za adaptaciju romana, umjesto izvorna, vlastita scenarija). Treće, u ovom „hororu bez vrištanja“ (kako ga je nazvao sâm autor) propituje se čovjekov identitet, transseksualnost, voajerizam i psihoanalitička figura Oca kao autoriteta, ali i kao neke vrste uvrnutog božanskog kreatora. 
    Koža u kojoj živim (La piel que habito), red. Pedro Almodóvar
    Svi ti slojevi rezultirali su još jednim solidnim Almodóvarovim filmom, čije su glavne vrline provokativna priča, neobični protagonisti, stiliziranost, snažan vizualni dojam i neobične seksualne opsesije – dakle, svojevrsni lajtmotivi većine njegovih filmova. No pritom treba spomenuti i slabosti kojih ima dosta: počevši od nategnute fabule, dramaturške neurednosti, povremene psihološke neuvjerljivosti likova, kvalitativne i kvantitativne neujednačenosti sekvenci, pa sve do možda najveće slabosti – općenitog dojma da je Koža u kojoj živim intrigantan, ali ipak emocionalno hladan film, u kojem se nedvojbeno prepoznaje tipičan almodóvarski scenaristički i redateljski rukopis, ali film koji po kvaliteti ipak ne dosiže većinu njegovih ostvarenja iz proteklog desetljeća.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2011.

Piše:

Tonči
Valentić

kritike i eseji