Melankolija, ovogodišnji dobitnik nagrade Europske filmske akademije za najbolji film, valjda je jedini film Larsa von Triera koji ima sretan završetak, naravno, uvjetno govoreći. Unatoč pobjedi nihilističkoga i mizantropskoga pogleda na svijet, prema kojemu je Zemlja zla te zaslužuje umrijeti, a s njom i sav život u svemiru jer smo u potpunosti sami, autor u ključnome trenutku svojim protagonistima daje mali trenutak zadovoljstva i iskupljenja. To je pak najviše što od njega možemo dobiti, a to u konačnici treba znati cijeniti. Melankolija nije film koji će izazvati burne i kontroverzne reakcije poput redateljeva prethodnoga uratka Antikrista, osim ako izuzmemo von Trierove nepotrebne i brzoplete izjave u odveć politički korektnom Cannesu, no svakako je sugestivniji i promišljeniji film od prethodnika, što se očituje već i na strukturalnoj razini. Film otvara osmominuti prolog, koji se odlikuje izrazitom artificijelnošću te visoko likovno-vizualnim, gotovo slikarskim izrazom, što je dodatno pojačano auditivnom uporabom preludija Wagnerova Tristana i Izolde. U tom preludiju von Trier sažima sva tematsko-motivska područja koja će razraditi u dvije velike narativne cjeline filma, od kojih je svaka posvećena jednoj od dviju sestara – prva Justine (Kirsten Dunst), a druga Claire (Charlotte Gainsbourg). Priče dviju sestara tako djeluju kao lice i naličje jedne te iste priče, a ako Melankoliju sagledamo kao ironičnu i pomaknutu inačicu filma katastrofe, u kojoj je pažnja redatelja usmjerena na neke druge elemente u filmu nauštrb raskošne i eksplozivne inscenacije propasti svega živoga i neživoga, njegov impresivan prolog postat će nam jasniji.
Von Trier stoga lukavo, u kratkim crtama, otkriva što će se dogoditi u njegovu filmu, samo kako bi nas u naredna dva sata, u mnogo sporijem izdanju, detaljnije uputio u svoju priču. Navedeno mu je omogućilo da neutralizira potencijalno iščekivanje gledatelja vezano uz sraz dvaju planeta, a stavi naglasak na minuciozno psihološko seciranje likova dviju sestara, ali i njihovih svjetonazora te odnosa prema okolini. Uostalom, Melankolija je izrazito nadahnuta nasljeđem njemačkoga romantizma, što se očituje ne samo u glazbenom segmentu filma i narativnim referiranjem na strukturu opere nego i u vizualnom, poprilično mračnom, ali nadasve impresivnom sloju filma, kao i u postizanju atmosferičnosti koja odiše elementima tajanstvenosti, misticizma i fatalizma. Ne bi bilo pretjerano utvrditi kako je Melankolija jedan od najvizualnijih redateljevih filmova, što se ne očituje samo u odličnoj fotografiji Manuela Alberta Clara, nego i u intermedijalnom pozivanju na različite slikare. Tome pridonosi i osobit izbor lokacija. Film se, zapravo, odvija na jednoj jedinoj lokaciji, interijerima i eksterijerima raskošnog dvorca u Švedskoj, pa cjelina djeluje poprilično komorno. Upravo tim starim, ali bogatim ambijentom, njegovim sjenama i zakutnim sobama film sugerira ideju osamljenosti i otuđenosti – neprestano smo sami i nitko nam ne može pomoći.
Film također sažima dvije von Trierove opsesivne teme: demaskiranje buržujskoga društva i analiza ženskih likova, koji su često, unatoč silnim i pretjeranim optužbama kako je posrijedi izrazito mizogin autor, predstavljali svojevrsna redateljeva alterega. U kontekstu demaskiranja buržujskoga društva i njegovih uredbi u segmentu filma nazvanom Justine i vezanim uz njezino vjenčanje s bezličnim Michaelom (Alexander Skarsgård), gotovo da u sjećanje možemo prizvati autorove Idiote (1998). Taj je, takozvani Dogma 2 film pratio grupicu obijesnih, relativno mladih Kopenhažana koji žive u iznajmljenoj kući u predgrađu kao svojevrsnoj komuni i uvježbavaju svoje uloge mentalno retardiranih osoba. Kada izađu u javnost, svatko od njih dobiva priliku pokazati ono što je naučio. Njihovo društveno neprihvatljivo ponašanje predstavljalo je reakciju na anestetiziranost suvremenoga društva pa je von Trier promatrao mentalnu bolest kao reakciju na društveni materijalizam, hipokriziju i moralnu higijenu.
Ne spominjem navedeno uzalud jer sličnu situaciju pratimo i u priči o Justine – vjenčanje je gotovo stripovski izvedeno u kratkom portretiranju pojedinih aktera u rasponu od Justinine nekonvencionalne i hladne ali nesretne majke (izvrsna Charlotte Rampling) preko zabavljačkoga oca (Udo Kier) do njezina beskrupuloznoga šefa (Stellan Skarsgård), dok kamera iz ruke gotovo voajeristički prati likove te njihovo ponašanja i reakcije. To neposredno obiteljsko seciranje preko reakcija raznih članova obitelji i društvenoga kruga također podosta podsjeća na još jedan Dogma film iz devedesetih godina prošloga stoljeća – Vinterbergov Festen (1998), koji je, doduše, više bio na strinbergovsko-ibsenovskom tragu razotkrivanja mračnih tajni prošlosti, ali se također, kao i u priči o Justine, preko obiteljskoga okupljanja, u ovom slučaju i ceremonijalnosti vjenčanja, provodi demaksiranje buržujskoga života, koji u Melankoliji u malome reprezentira Clairein bogati i škrti suprug John (Kiefer Sutherland) kao tipičan fromovski analni karakter. Navedeno je za Justine nepodnošljiv teret, u dodatku s budućim mužem koji je ne razumije, pa uvjeti u kojima živi zapravo uzrokuju melankoliju. Iako njezina melankolija predstavlja stanje bivanja, a ne melankoliju ili depresiju u psihološkom smislu, društvo oko nje svojevrstan je katalizator iskazivanja simptoma. Poput ranije spomenutih idiota, Justine je radikalni Drugi, a zapravo jedina normalna u takvom okruženju.
Kao što sam spomenuo, Claire i Justine dva su tipična von Trierova ženska lika: prva je svetačka figura koja se brine o svima i svemu i uvijek je na usluzi pa je čak ni skorašnji smak svijeta i psihička napetost ne može spriječiti u pripravljanju doručka za njezine najmilije te je posrijedi jedna laška inačica Bess. Justine je pak otrovan i opasan ženski lik, razoran i opscen, u pojedinim segmentima nalik na Nju iz Antikrista te je izravno vezana uz prirodnu, iracionalnu komponentu. Sudar dvaju planeta i odnos dviju sestara sugerira kako je film građen na nizu paralelizama koji se vrte oko dijade Eros-Thantos. Claire je na strani Erosa jer želi živjeti te ne može zamisliti da više neće biti svijeta u kojem bi njezin sin Leo mogao odrasti. Justine pak izravno afirmira Thanatos i povratak u anorgansko stanje mirovanja, odnosno jedino stanje u kojem bi mogla dobiti oduška te se osloboditi svijeta koji je nepodnošljivo pritišće. To se dobro uočava u odnosu prvog i drugog dijela filma. U prvome dijelu Justine se osjeća anksiozno među svim tim ljudima, dok je Claire sretna i zaštićena svojim buržujskim okruženjem. U priči o Claire dolazi do promjene perspektive – Justine smireno čeka kraj svijeta i potencijalno spasenje, dok Claire postaje sve rastrojenija jer je shvatila kako je njezino društvo i sve ono u što je vjerovala više ne mogu zaštiti i eventualno spasiti. Malen odbljesak von Trierova sadizma prema takvom načinu života i njegovim uredbama svakako je prisutan u priči o Claire, koja je možda i najviše kažnjena. Justine pak počinje predstavljati svojevrstan von Trierov alterego, te smireno i staloženo u svojoj melankoliji čeka smak svijeta, jer kako i sama kaže: „Zemlja je zla, nitko neće žaliti za njom.“
Ovaj film možete zamisliti kao svojevrstan eksperiment u koji autor stavlja svoje protagoniste kako bi prikazao njihovo ponašanje u krajnjim situacijama. Stoga kraj svijeta funkcionira kao svojevrstan narativni simbol koji povezuje dvije studije uma, odnosno prije bih rekao sva stanja bivanja, kako sam ih ranije nazvao, ali i različita emocionalna i psihička ogoljavanja subjekata. Međutim, tu nije posrijedi frojdovsko suočavanje s vlastitim narcizmom i činjenicom kako se naša tijela troše, da je priroda okrutna, a ljudske institucije nesavršene i da smo u konačnici zamjenjivi jer naše mjesto može zauzeti netko drugi. Čini se kako von Trierov pesimizam ide dalje od Freudova pesimizma u Nelagodi u kulturi jer Melankolija sugerira kako nas ionako nema tko zamijeniti, dakle, sve što ostaje jedna je velika praznina i tišina – ništa.
Pokušaj prodora u narav melankolije i nadasve hladno seciranje depresivnih stanja u filmu je vrlo živopisno izvedeno, premda je Melankolija prije svega odraz svjetonazora samoga redatelja, koji se kao i mnogo puta dosad istaknuo u radu s glumcima. Kirsten Dunst ostvarila je svoju možda najbolju ulogu dosad (nagrada za najbolju glumicu u Cannesu), a Charlotte Gainsbourg također je izvrsna, kao i ostatak glumačkoga ansambla.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. prosinca 2011.
