Stephanie Meyer znala je čime barata kada je osmislila svoj pseudovampirski romaneskni serijal zaogrnut u viktorijanski svjetonazor, na čijoj bi joj dosljednosti u primjeni istoga pozavidjela i Margaret Thatcher. Ne samo ona, ali raznorazne religije ovoga svijeta dijeli od prikazivanja filma na satima vjeronauka zasigurno jedna činjenica – taj je svijet napučen melankoličnim i prokletim vampirima, koji više uopće nisu strašni nego vas još i tjeraju da suosjećate s njima, što su emo tinejdžerice uzduž i poprijeko ove planete prihvatile s oduševljenjem. Dekadentnom je svijetu trebalo ponuditi jednostavnu i čednu ljubavnu priču, koja će naglasiti sve one stare vrijednosti do kojih danas više nikome nije stalo.
Vjerujem kako upravo u tom paradoksu, da u jednom krajnje višeznačnom svijetu ovaj film nudi jednu krajnje tradicionalnu formulu i svjetonazor, leži uspjeh cijeloga filmskoga serijala. Gledateljice i gledatelji bili su primorani čekati cijelu vječnost od tri filmska nastavka kako bi vidjeli hoće li njihovi omiljeni filmski junaci napokon tjelesno konzumirati svoj ljubavni odnos i kako će sve to skupa završiti. Naspram u svim aspektima ostvarene ljubavi, ovdje se afirmira svojevrsni platonistički ideal, odnosno koncept idealne ljubavi i dubokoga razumijevanja te svekolikoga intelektualnoga i emocionalnoga prožimanja između protagonista, dakle posrijedi je ljubavna priča koja je sasvim izvan horizonta očekivanja današnjega gledatelja, ali upravo u tome i leži njezina određena privlačnost.
Osobno u pričama iz sage Sumrak nisam vidio ništa drugo do tanašne parabole o potiskivanju i odricanju jer Stephanie Meyer polazi od dobro znane stare postavke kojom se naveliko voljelo u svim kontekstima služiti kršćanstvo – junakom se postaje odricanjem od nagona, mukotrpnim radom i čekanjem, uz implicitnu sugestiju da će se napor jednom isplatiti, dakle užitak je samo odgođen za neodređeni trenutak u budućnosti. Nestrpljivi gledatelji Sumrak sage napokon su dočekali i taj trenutak, ali samo da bi bili kažnjeni za svoja bludna očekivanja. Vjerujte mi, seks u ovome filmu nije povezan s ničim lijepim, upravo suprotno – nastoji se prikazati u sasvim negativnom svjetlu.
Je li vrijedilo nestrpljivo iščekivati i mjesecima se ranije predbilježiti za kinoulaznice? Četvrti nastavak Sumraka povjeren je manje poznatom Billu Condonu, redatelju dvaju vrlo solidnih biografskih filmova queer tematike: Bogovi i čudovišta (1998) i Kinsey (2004), pa ostaje ipak iznenađenje da je autorica producentima dala pristanak da filmaš takva backgrounda razdjeviči njezinu Bellu, koja je sama po sebi oličenje vrline. No ipak, u bolnom seksu i krvavom porodu poprilično je eksplicitno ponovno naznačena potreba o uzdržavanju. Bella i Edward previše su se opustili pa trebaju snositi posljedice. Kako god bilo, Condon je ovdje tek instrument u rukama producenata. Naime, nakon gledanja filma, koji traje sto i pet minuta, pitate se tko je, zaboga, odlučio da se četvrti roman Stephanie Meyer adaptira u čak dva filma jer u predlošku realno nema toliko materijala da bi se mogla snimiti dva filma, osim ako se isti nepotrebno ne budu razvlačili, a sudeći prema ovome filmu, čini se da hoće.
Prvi dio Praskozorja tako za početak nema konciznu i čvrstu priču. Jasno je da će kraj prvoga dijela ostati otvoren jer će s novim filmom uslijediti i novi segment priče, ali do same završnice prvoga dijela malo se toga zanimljivoga događa. Film je građen od triju velikih sekvenci koje se mogu označiti kao vjenčanje – seks – porod. Unutar toga, priča je nekoncizna i razvodnjena i ne sadrži dostatno materijala s obzirom na trajanje filma.
Prva sekvenca otpada na vjenčanje Belle i Edwarda, koje traje trideset minuta, što je, priznat ćete, predugačko: puno govorancije, ljubljenja i milovanja, jedna nenapeta situacija s Jacobom – i gledatelj slobodno može malo odspavati. Ponavljanje je majka znanja, kaže poslovica, pa se tako i u ovome segmentu neprestano ponavlja i ističe kako je bračno zajedništvo lijepo i fino. Nakon toga slijedi sekvenca medenoga mjeseca u Brazilu, koja traje također predugih dvadesetak minuta, s puno izljeva tragično nezanimljive romantike među junacima, koji se jednolično i već rutinirano i monotono prenose iz nastavka u nastavak. Dekadentno brazilsko okruženje već na samome početku sugerira tjelesnu komponentu. Onda dolazi krajnje neerotičan i hladan prizor u kojem Bella i Edward konzumiraju svoj brak, na čemu bi im pozavidio svaki poklonik sado-mazo seansi, samo što Condon uvijek brižljivo pazi da ne bi uništio umivenu romantiku. I onda nastaju problemi – Bella je trudna, nosi u sebi demona koji se brzo razvija i opasan je po njezin život. Scenaristica Melissa Rosenberg očito se već umorila od osmišljavanja ionako nikada osobito inteligentnih dijaloga pa Bella izgovara vjerojatno jednu od najglupljih replika uočenih na filmu ove godine: „Prije koliko dana je bilo naše vjenčanje?“
Nakon toga slijedi sekvenca u kojoj je prikazan Bellin i Edwardov boravak kod njegove obitelji te njezino nošenje s trudnoćom. Iako zna kako postoje velike šanse da ne preživi trudnoću i ne zna što uopće nosi, Bella izričito odbija mogućnost pobačaja, ostavši do samoga kraja na stazama vrline.
Međutim, koliko god radnja filma svjetonazorski bila na valnoj duljini američkih religijskih desničara, Condon također ne uspijeva učinkovito pokrpati previše praznoga hoda u priči, a uz navedeno film režira rutinski i krajnje nezanimljvo. Slijepo slijedi šablonu iz prethodnih nastavaka i ne uspijeva udahnuti ništa novoga ili originalnoga u cjelinu koja stoga djeluje tromo i umorno.
Sumrak saga: Praskozorje – 1. dio u svom je histeričnom puritanizmu uvreda za svaku inteligentnu i kulturno osviještenu osobu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. studenoga 2011.
