Idejno je izgledalo kao zanimljiv dokumentaristički eksperiment, no nakon gledanja filma brojna pitanja ostaju otvorena. Nakon kontroverznog dokumentarca The Road to Guantanamo (2006) britanski filmaš Michael Winterbotton (24 Hours Party People, In the Wold) nastavio je svojim filmovima angažirano ispravljati nepravde u svjetskom poretku, ponovno udruživši snage s Mattom Whitecrossom na jednom dokumentarcu. Doktrina šoka njihov je zajednički pokušaj da u formi dokumentarnoga filma adaptiraju, koliko je to moguće, razvikano publicističko djelo The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism (2007) kanadske antiglobalistice i socijalne aktivistice Naomi Klein, koja je stekla zavidnu reputaciju omiljenoga role modela svakoga salonskoga ljevičara. A kada smo već kod potonjih, tandem Winterbottom i Whitecross savršeno se uklapa u navedenu kategorizaciju.
Film je prstenaste narativne konstrukcije i temeljen je na dvjema premisama. U naraciji prvoga stupnja ili okviru pratimo Naomi Klein na njezinim predavanjima. Svaka od narativnih cjelina koja se odvija na predavanju služi postavljanju teze i početnih argumenata. Potom autori u naraciji drugoga stupnja, građenoj od arhivskih snimki, fotografija te izjava svjedoka vremena, pokušavaju oprimjeriti teze Naomi Klein. Naracija drugoga stupnja također ima naratora, čestoga Winterbottomova glumca Kierana O'Briena, koji predstavlja kohezivni čimbenik unutar naracije drugoga stupnja.
Film kreće od psihijatrijskih eksperimenata Kanađanina Ewana Camerona, koji je nastojao elektrošokovima i sugestijom preprogramirati svoje pacijente tako da zaborave vlastitu prošlost i nastave živjeti prema sugeriranim naputcima. Neke od njegovih postulata kasnije preuzima CIA, što je jedan od manjih provodnih motiva u filmu. Međutim, činjenica kako šok terapija mijenja ponašanje pojedinaca primjenjiva je i na mase koje pod utjecajem različitih društvenih šokova mijenjaju svoje stavove, odnosno bivaju na to prisiljene, što su znale iskoristiti ekonomske znanosti. Na tom mjestu Naomi Klein stvara poveznicu između Cameronova psihijatrijskoga pristupa i ekonomskih premisa Miltona Friedmana i Čikaške škole, u kojima pronalazi zametke današnjega divljega i uništavajućega kapitalizma.
Unutar navedenoga problematiziranja nazire se još jedna premisa koja intrigantno dotiče pitanje pamćenja, odnosno sjećanja i zaborava. Međutim, taj je segment najmanje iskorišten te je sveden na parole Naomi Klein na početku i kraju filmu. Jedan je od mogućih načina otpora da se sjećanje održi na životu jer takve naracije koje uključuju pamćenje sredstvo su kojim se može oduprijeti unifikaciji. Doktrina šoka ipak nije skrenula na kolosjek propitkivanja filma i njegove moguće uloge mehanizma kulturnog i komunikativnog pamćenja jer bi to bio odveć radikalan otklon od preokupacija i ideja iznesenih u publicističkom predlošku. Razmatrana problematika ipak bi filmskoj Doktrini šoka dala određenu svježinu, novinu i kreativni odmak te mogućnost reinterpretacije i propitkivanja predloška, umjesto njegova filmskoga slijeđenja. Tim više što redateljski tandem podosta simplificira i pojednostavljuje teze iznesene u knjizi kako bi njihova poruka bila razumljivija većem broju gledatelja, koje nastoje pridobiti za svoje ideje, premda time upadaju u zamku banaliziranja.
Film se tako raspada u nekoliko cjelina koje manje ili više vjerno slijede poglavlja knjige Naomi Klein. Nakon uvodnih razmatranja, film se bavi krvoločnim vojnim diktaturama u Čileu i Argentini. Navedeni segmenti Doktrine šoka svakako djeluju najsvježije i najintrigantnije te su ujedno uvjerljivo argumentirani spregom politike i ekonomije. Nakon toga film sve više slabi. Segment o konzervativnoj vladavini Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji te Ronalda Reagana u Sjedinjenim Državama ponešto je pojednostavljeni prikaz situacije, a posebice je zbrzan i idejno konfuzan dio koji razmatra propast europskog komunističkoga bloka s naglaskom na Rusiju i njezina predsjednika Borisa Jelcina. Kada nakon toga dođu do Iraka, Winterbottom i Whitecross potpuno gube konce iz ruku. Drugim riječima rečeno, u filmu je, s tehničke strane, sve lijepo i pažljivo posloženo te pomno uklopljeno u cjelinu, ali naposljetku nešto ipak strašno nedostaje – kritički odmak i rasprava. Doktrina šoka stoga djeluje kao filmski esej koji je lišen polemičnosti ili koji, u krajnjoj liniji, onemogućuje bilo kakav oblik polemike jer su autori vrlo izravni i pristrani u svojoj poruci.
Čini se kako je problem s filmom zapravo isti kao i s knjigom. Pojedine teze Naomi Klein, iako hrabre i intrigantne, bile su nedovoljno znanstveno elaborirane i nedovoljno potkrijepljene te gotovo da ulaze u domenu teorija zavjere pa bi zahtijevale dodatne potkrepe i istraživanja, što se, primjerice, odnosi na ruski segment. Autori pak ne propitkuju predložak, nego ga slijede, a pošto i sami upadaju u iste zamke iz predloška, još ih dodatno simplificiraju do te mjere da djeluju odveć spekulativno.
Doktrina šoka može proći kao dokumentarni edukacijski film, međutim, odveć je jednostavan i pristran da bi bio provokativan. Daleko od toga da nije posrijedi zanimljivo ostvarenje jer autori održavaju gledateljevo zanimanje gotovo osamdeset minuta, međutim, takva vrsta filma lišena provokativnosti i izraženije autorske svijesti u krajnjoj liniji promašuje vlastiti cilj.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. studenoga 2011.
