Činjenica ostaje kako je Steven Spielberg zajedno s Georgeom Lucasom promijenio naše i holivudsko poimanje blockbustera, premda se isključivo zabavljačkom ulogom, koja mu u biti redateljski zaista dobro pristaje i u kojoj je ostvario svoja ponajbolja ostvarenja, nikada nije uspio zadovoljiti. Osobno sam uvijek više cijenio Spielberga koji se potpisivao iza izvrsnih popcorn ostvarenja poput Ralja, Indiane Jonesa i Jurskoga parka nego ozbiljnoga Spielberga koji je toliko usiljeno, često se utapajući u vlastitu patosu, pokušao usmjeriti pozornost na sebe kao umjetnički prestižnog redatelja koji progovara o društveno, politički, kulturno ili povijesno relevantnim temama kao u Boji purpura, Schindlerovoj listi, Amistadu, Spašavanju vojnika Ryana, Umjetnoj inteligenciji ili Münchenu. Navedeni su filmovi često i nažalost otkrivali silnu ambiciju redatelja, ali iza te ambicije uvijek se nazirala frustrirana želja za umjetničkim priznanjem.
Međutim, dvijetisućitih je nešto opasno pošlo po krivu pa je nakon vrlo dobroga i zabavnoga, svakako podcijenjenoga Specijalnoga izvješataja, u narednim autorovim radovima kronično ponestalo one dobro poznate spilbergovske magije, koja je njegove filmove činila rado gledanima. Dok je Uhvati me ako možeš još uvijek funkcionirao kao solidna zabava, pretenciozni Terminal s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi bio je terminalna greška u koracima – redateljev nepotreban izlet u humorne vode koji mu nikada nije ležao. Rat svjetova te Indiana Jones i tajna kristalne lubanje ostali su na razini rutinskih blockbustera za instant uporabu i (pre)brzo zaboravljanje, kojih se ne bi postidjeli niti dežurni holivudski štanceri, što svakako Spielbergu nije išlo na čast. Kreativnu krizu nije uspjela nadomjestiti niti velika aktivnost u producentskim vodama.
Avanture Tintina, s druge strane, trebale bi za Spielberga označavati povratak u kreativnije razboblje njegova stvaralaštva, za što je pokrenuta silna mašinerija, a producentska podrška pridošla je u vidu Petera Jacksona, koji je nakon holivudskoga transfera iz novozelandske zabiti svojom ekranizacijom Tolkienove trilogije opasno počeo konkurirati Spielbergovu mjestu u redateljskoj hijerarhiji tvornice snova, samo da mu se u međuvremenu nije dogodio s prepravkom King Konga sasvim nepotrebno loš film, koji je i sam djelomično bio inspiriran Spielbergovim predhistorijskim zabavnim parkom (Jurski park).
Čini se kako niti Spielberg nije mogao ostati imun na holivudsku opsjednutost stripovskim ekranizacijama, samo što se on za razliku od Marvelovih superjunaka, koje filmski koncerni eksploatiraju do krajnjih granica, odlučio posegnuti za europskim stripovskim blagom, koje je filmašima s druge strane Atlantika očito izgledalo odveć staromodno. Mladi reporter Tintin i njegov vjerni pas Snowy, koje je osmislio belgijski autor Georges Rémi Hergé, svakako je jedan od najpopularnijih europskih stripovskih junaka, koji je naspram onih Marvelovih i često obdarenih nadnaravnim moćima, poprilično tradicionalan jer su njegovo jedino oružje inteligencija, sposobnost i odvažnost. Stoga i ova filmska verzija Tintina ima nešto od one staromodne atmosferičnosti i pustolovnosti veće od života koja često manjka suvremenim spektaklima te je lišena svih onih high-tech igračaka kojima protagonisti bjesomučno barataju u potrazi za pravdom.
Scenaristi Steven Moffat, Edgar Wright i Joe Cornish uspjeli su prenijeti ponešto od Hergéova specifičnoga humora, a prema pustolovnosti i akcionosti Avanture Tintina imaju nešto od šarma redateljevih filmova snimanih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Za razliku od gore spomenutih nedavnih i manje uspjelih autorovih radova u kojima se inventivnost u potpunosti gubila nauštrb blokbasterske šabloniziranosti, u ovome filmu uočava se nastojanje za ponešto inovativnijim pristupom. Zanimljivo je spomenuti kako je posrijedi prvi Spielbergov animirani film, u kojem je pak odlučio iskoristiti mogućnost takozvane motion capture ili mocap tehnike, koja je još uvijek podosta skupa, ali i sve više prisutna nauštrb klasične kompjutorske animacije (CGI), koja je bila nezaobilazna u svim velikim filmskim spektaklima zadnjeg desetljeća prošloga stoljeća, počevši od Cameronova Terminatora 2: Sudnjeg dana (1992) i upravo Spielbergova Jurskog parka (1993). Postupak se sastoji od kompjutorskog bilježenja trodimenzionalnih pokreta stvarnih glumaca, a potom se na taj način dobiveni podaci upotrebljavaju kako bi se animirao digitalni lik u dvodimenzionalnoj ili trodimenzionalnoj kompjutorskoj animaciji. Postupak omogućuje da se pokreti i likovi doimaju prirodnije i realističnije. Animacija u Avanturama Tintina zaista je besprijekorna, djeluje svježe i maštovito. Za razliku, primjerice, od klasičnih Disneyjevih animiranih filmova, kretnje likova i ocrtavanje okruženja mnogo su prirodniji, ali još uvijek ostaju u domeni animiranoga filma, što je uostalom i cilj. Gledano sa zanatske strane, film je zaista dotjeran.
Čak je i dobro znani Spielbergov patos poprilično uspješno izbjegnut, a kako to često i biva u njegovim filmovima, pojedine sekvence zaista su izvrsno orkestrirane i režirane, što se posebice odnosi na akcijske segmente filma: bijeg s broda, zrakoplov u oluji te pustinjski segment. Priča je također dobro izbalansirana i usredotočena te se dinamično razvija do svoga klimaksa bez suvišnih dijelova i zavrzlama.
Ukratko rečeno: Spielberg se vratio onome što najbolje zna raditi – zabavi. Avanture Tintina više su nego korektno odrađen, zabavan, dinamičan i duhovit film, idealan zabavljački proizvod za široku obiteljsku publiku, a činjenicu da ništa više od navedenoga ne možemo u njemu očekivati, ne bi trebalo uzeti za zlo.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. studenoga 2011.
