Uspostavom socijalističke Jugoslavije nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, uostalom kao i u drugim zemaljama socijalističkoga bloka, dolazi do nagloga procvata kinematografije te ideološki obojenih filmova koji su slijedili Lenjinovu maksimu kako film treba biti najvažnija umjetnost. Tako dolazi do procvata takozvanoga ratnoga partizanskoga filma (Sutjeska, Bitka na Neretvi) s crno-bijelim likovima i snažnom ideološkom porukom, odnosno filmovi koji slijede teoriju i praksu socijalističkoga realizma (radne akcije, izgrađivanje socijalizma i slična tematika) te simplificirani mimetički model. Međutim, spomenuta pojava bila je samo jedan, možda najočitiji primjer korištenja filma u propagandne svrhe, na koju često nisu ostali imuni niti filmovi ostalih žanrovskih usmjerenja. Kao činjenica ostaje kako je u tom razdoblju film često bio nerazdruživo isprepleten s centrima moći te je odigrao presudnu ulogu u učvršćivanju ideološke matrice države i (pre)odgoju samih gledatelja, koji su bili poimani kao puki objekti i/ili saveznici odgledanog. Objekti jer se na njih nastojalo utjecati ili im sugerirati određene ideje, a saveznici jer se od njih očekivalo da se slože s autorom, koji je bio samo produžena ruka državnih struktura o kojima je ovisila produkcija i distribucija filmova.
U bivšoj je Jugoslaviji navedeno bilo još zaoštrenije jer je doživotni predsjednik Josip Broz Tito bio na glasu kao strastveni filmofil, koji je čak znao intervenirati u scenarije te sugerirati izmjene, a kurioziteta radi spominjem, iz Cinema Komunisto saznajemo kako je tijekom svoje predsjedničke karijere odgledao 8801 film. Socijalistička se pak megalomanija ogledala i u nastojanju da se u Beogradu izgradi svojevrsni filmski grad Avala film, kinematografski centar sa studijima i popratnom infrastrukturom koji bi omogućavali snimanje najraznovrsnijih i najzahtjevnijih filmova onoga vremena. U ono je vrijeme Jugoslavija imala jednu od najprosperitetnijih kinematografija u Europi, što joj je u konačnici dovelo i niz koprodukcijskih projekata, koji su je ucrtali na filmskoproducentsku mapu svijeta. Povijest kinematografije tako neraskidivo biva povezana s poviješću same države, njezinim uređenjem i glavnim akterima pa Cinema Komunisto, koji se ukratko bavi gore skiciranim, pokušava paralelno ispričati povijest jugoslavenske socijalističke kinematografije, odnosno njezina početka, uspona te naposljetku i kraha, kroz koje se zrcali višeslojna društveno-politička freska puna karakterističnih i zanimljivih detalja i svjedočanstava. Nažalost, takva je povijest u ovome filmu ograničena tek na žanr partizanskoga filma, koji je svakako bio reprezentativan za razmatranje odnosa kinematografije i politike, ali nije bio jedini. Stoga su ponešto neopravdano zanemareni neki drugi segmenti jugoslavenske kinematografije pa se ipak ne bi moglo reći kako ovaj dokumentarac cjelovito govori o povijesti jedne kinematografije, nego je posrijedi jedan njezin segment.
Ambiciozni dugometražni dokumentarac i debitantski film redateljice Mile Turajlić navedeno pokušava ostvariti kroz nekoliko prizmi te u odnosu na dominantnu ideološku praksu pa film funkcionira na nekoliko razina. Turajlić pritom odabire klasičan pristup pa je njezin dokumentarac mješavina razgovora s osobama koje su ili obilježile onovremenu kinematografiju ili su bile bliske centrima moći te arhivskoga materijala i isječaka iz važnijih filmskih ostvarenja, koja su odigrala veliku ulogu u pokušaju učvršćivanja teorije i prakse socijalizma. U kontekstu rečenoga, izdvojio bih zapravo dvije bitne perspektive. Jedna je ona filmskih radnika, dakle glumaca poput Bate Živojinovića i redatelja Veljka Bulaića te filmskih zaposlenika: scenografa i kostimografa koji su radni vijek proveli u Avala filmu te su kao svojevrsni insajderi bili upućeni u sve aspekte produkcije filmskih ostvarenja. Druga je perspektiva iz donjeg rakursa, a ona pripada Titovu kinooperateru Aleksandru Leki Konstantinoviću, u kojoj se iz vidokruga običnoga čovjeka razmatra Titova fascinacija sedmom umjetnošću.
Isprepletanjem ovih dviju razina redateljica pokušava zaokruženo prikazati spregu politike i umjetnosti u vremenu koje je u nepovrat prošlo, usredotočivši se na pitanja o tome što je film značio državi, a država filmu u ideološkom smislu, što je država dobivala od filma na ekonomomskoj razini te što je film općenito značio za onovremenu publiku. Posrijedi su, zapravo, uvijek relevantna pitanja koja se lako mogu postaviti i u kontekstu hrvatske kinematografije devedesetih godina prošloga stoljeća, koja je također u dobroj mjeri nažalost bila ideološki podosta obojena te u sprezi s vlasti. Pritom priča o Avala filmu djeluje kao svojevrstan provodni motiv koji spaja segmente priče i simbolički prikazuje uspon i pad kinematografije nekadašnje države, premda opet, s druge strane, postojali su i drugi filmski centri te producentske kompanije poput Jadran filma, Triglav filma, Bosna filma i Vardar filma, da spomenem samo neke od njih, a trebale su biti spomenute i u filmu. U filmu se tako neprestano susreću i suprotstavljaju bolja prošlost i nezavidna sadašnjost upravo kroz turobno razgledavanje i prikazivanje stanja u kojem se zapušteni Avala film danas nalazi, a s obzirom na ambiciozne planove koji su pred njega postavljeni nekoliko desetljeća ranije. Filmski je grad,stoga ostao tek na razini neostvarene utopije kao i propala država.
Unatoč činjenici što priču vodi na nekoliko frontova, redateljica je uspjela vrlo koncizno zaokružiti film jer, iako je naracija dokumentarca podosta razlomljena, segmenti priče dobro su i promišljeno izbalansirani te uspješno slažu mozaik dijela kinematografske proizvodnje u prošlom režimu. Također je živopisno dočarana atmosfera prošloga vremena, a autorica ne bježi niti od humornih elemenata kako bi razbila ozbiljnost povijesnoga usuda. Film prije svega igra na kartu nostalgičnoga pa redateljica dopušta svojim sugovornicima da iznose svoja sjećanja i reminiscencije, a tek se sporadično analitički propitkuje prošlost. Iako je nastojala povezati kinematografski segment s društveno-političkom freskom, njezina odveć nostalgijom za boljim vremenima natopljena završnica i poanta ne ostavljaju toliko snažan učinak. Cinema Komunisto u svojoj je ambicioznosti i trudu, posvećenosti detaljima i ambijentu zaista impresivan dokumentarac, no ostavlja dojam kako je prije svega gotovo hipsterski namijenjen ovisnicima o nostalgiji i čuvarima kolektivna sjećanja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. studenoga 2011.
