Očita parabola

Ćaća, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Kvantiteta ne porađa uvijek kvalitetu. Barem ne nužno. Točnije, najčešće je kvaliteta disproporcionalna kvaliteti shvaćenoj kao mnoštvo. Ovim apokrifnim silogizmom sasvim nezlonamjerno započinjem tekst o posljednjem filmu Dalibora Matanića. Ćaća (2011) je, dakle, treći Matanićev dugometražni uradak u isto toliko godina. Nakon, po meni, trijumfalnog nastupa s Kinom Lika (2009) te zamjetnog kreativnog zamora s Majkom asfalta (2010), redatelj se u vrlo kratkome razdoblju ponovno locirao na pređašnje mjesto uspjeha. Je li Ćaća drugi dio moguće Matanićeve trilogije posvećene Lici? Je li Lika ultimativno mjesto na kojem se ponajbolje octava autorova poetika? Konačno, može li Ćaća barem približno potaknuti rasprave i isprovocirati domaću javnost (kakva god ona bila) poput, svojedobno, Kina Lika? Matanić snima mnogo. (Osim spomenutih dugometražnih naslova, u tom su razdoblju nastali i kratkometražna uspješnica Tulum /2009/ te Mezanin /2011/, oba dijelovi najavljenog omnibusa 6/6 protagonisti kojeg su žene.)
  
  To što Matanić snima mnogo vrlo je rijedak slučaj u našem okružju, gdje se mladi redatelji moraju dobro pomučiti prije negoli dobiju priliku za neki film. No Matanić je iskoristio tu mogućnost i, može se reći, dosad je vrlo dobro iskoristio otvoreni mu prostor, još od dugometražnog prvijenca, Blagajnica hoće ići na more (2001). Otići ću toliko daleko pa ću ustvrditi i da je posljednjih deset godina u hrvatskom filmu bilo svojevrsno Matanićevo desetljeće. Cum grano salis... ovu svoju preuzetnost želim obrazložiti u re(t)cima koji slijede. Naime, uz spomenuti prvijenac te još mnogo dojmljivijih Finih mrtvih djevojaka (2002), barem se još prvotno televizijski film Volim te (2005) može držati dobrom kvalitativnom najavom Kina Like, ponajboljim ostvarenjem hrvatske kinematografije od osamostaljenja, prema mišljenju ispisivača tih redaka. Svježina pristupa, mladalačka provokativnost, zavidna autorska nadahnutost, povijesna svijest o umjetnosti i mediju u kojem djeluje; konačno, zrelost u redateljskom stavu – sve su ovo kvalitete koje krase Matanićeve najbolje uratke. 
  
  Sve su to (i) kvalitete kojih u Ćaći... nema! Komorno režirana, horror-psihološka drama smješta svoju radnju u ličke vrleti. Za razliku od Kina Like, u kojoj je imao svesrdnu pomoć u Karakaševu romanu, ovaj se put sâm Matanić odvažio uobličiti scenaristički predložak. Lucija (Judita Franković) odluči povesti svog dečka (Igor Kovač) u ličku zabit, a s njima putuje i njezina sestra Vera (Iva Mihalić). Zajedno, obići će davno otišlog oca (Ivo Gregurević), za kojega su čuli da je bolestan te im je to možda posljednja prigoda da s njime razgovaraju. Ova su četiri lika i jedini ljudi koji se pojavljuju u Matanićevu filmu. Već i sam takav postav priziva svojevrsno teatarsko ozračje. Između po dva ženska i dva muška lika otvaraju se ponori psihe. No, čini se, Matanić se u tim ponorima utopio! Zašto? Film kojem u najavi stoji da se žanrovski radi o trileru zapravo je vrlo predvidljiva melodrama, sugestivna ozračja, no s malo motivacijske i ine dramske uvjerljivosti. Ispresijecan mnogim totalima zimskog krajobraza šumske pustoši i planina, Ćaća želi sugerirati pustoš i hladnoću koja se rascijepila između oca i njegove dvije kćeri. 
  
  Film sugerira i to da će otkriti neku davnu, skrivenu i mračnu tajnu. No njegov je suspense na vrlo krhkim nogama. Mistični Ćaća – koji se pojavljuje tek nakon četvrtine filma – zapravo je redateljsko-scenaristička lutka koja pleše prema konstruiranim premisama nekog teško objašnjivog zla. Kada Dečko izađe u noć nakon što prevari svoju djevojku – a Ćaća to vidi – odmah znamo da će ga mlatnuti... Kada Lucija uzme od Vere nož, odmah se vidi da će ona biti ta koja će izvršiti egzekuciju... Na kraju, prevrat u kojemu Lucija postaje okrutnija i odlučnija trivijalno se poantira uz priču o zmiji i žabi koju sada pripovijeda prije slabija sestra. 
  
  Tko je, zapravo, Ćaća?  U Matanićevu filmu radi se o, poprilično očitoj, paraboli na starozavjetnog Boga-Oca. To nije rijedak slučaj u kinematografiji. Prisjetimo se, recimo, kino-prvijenca Andreja Zvjaginceva, Povratak (Vozvrashchenie, 2003). Starozavjetni je Bog-Otac ocrtan hladnoćom, distanciranošću, kažnjavanjem. On u kršćanstvu – za razliku od njegova Sina-Krista koji donosi Ljubav – znači Zakon. Samo što ga taj Zakon ne sprječava da ga on sam krši! Dapače, svoj najviši jouissance (višak užitka) Bog-Otac i izvlači iz kršenja Zakona. I kod Zvjaginceva i kod Matanića, on zato biva i kažnjenim od svoje djece!
  
  Međutim, kod Matanića se ta parabola gubi u predvidljivosti i trivijalnosti. Sebe-mistificirajuće ozračje filma, koje u sebi nosi, nazovi, mračnu tajnu vrlo se brzo naslućuje kao grijeh incesta... Držanje obje sestre prema Ćaći – jedna je blagonaklona prema njemu, dok mu druga ne može oprostiti odlazak od njih – iole promućurnijem gledatelju vrlo će brzo tajnu učiniti prozirnom. Dijalozi također ne čine inventivniji dio filma. Kao da Mataniću-piscu ponestaje municije što bi je predao Mataniću-redatelju. Stoga je distanciranost, koja postoji u svim dijalozima, prenijeta i na udaljenost kamere prema protagonistima. (Scena ubojstva tako se dešava u totalu!). 
  
  Iako je relativno dobro prošao u Puli, Ćaća nikako ne opravdava Matanićev potencijal. U mnogočemu ostao je nedorečenim iskazom autorova talenta. Da se vratimo početku napisa. Nakon Kina Like kvantiteta nije polučila kvalitetu. Mnoštvo filmova što ih je Matanić snimio poslije suradnje s Karakašem možda je urodilo tek jednim doista vrijednim uratkom, kratkim filmom Tulum. Znam, znam... važno je da se snima ako se za to već ukaže prilika. Vjerujem i da Matanić može još mnogo toga ponuditi gledateljima i hrvatskoj kinematografiji.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. studenoga 2011.

Piše:

Marijan
Krivak