Šarm djetinjstva

Koko i duhovi, red. Danijel Kušan

• 
  
  Činjenica jest kako je hrvatska književnost nudila i još uvijek nudi velik broj intrigantnih predložaka koji bi zasigurno dobro funkcionirali u svojim filmskim transferima i bili primamljivi široj ali i zahtjevnijoj publici. Međutim, taj potencijal još nije dovoljno iskorišten. Slična je situacija i s hrvatskim dječjim filmom, koji ima bogatu tradiciju, a znao je pokupiti lovorike i na svjetskim filmskim festivalima, no ipak ostaje dojam kako hrvatska književnost za djecu i mladež vrvi djelima koja su u filmskim krugovima ostala sasvim zanemarena.
  
  Jedno je od takvih dijela romaneskni serijal o Koku Ivana Kušana na kojem su vjerojatno tijekom svoga osnovnoškolskoga razdoblja odrastali svi oni rođeni od 1982. unatrag, dok su kompjuteri još uvijek bili najobičnije kante, MTV u povojima, a mobilni telefoni, internet i you tube su u socijalističkoj Jugoslaviji djelovali kao avangardna znanstvena fantastika. Uglavnom, knjige su se cijenile i čitale mnogo više nego danas. Stoga možda nije niti neobično što su se tek početkom drugoga desetljeća ovoga stoljeća producenti odlučili na ekranizaciju drugoga romana iz Kušanova serijala naslovljenoga Koko i duhovi, jer današnjim je klincima film ipak mnogo prijemčiviji medij od knjige pa je Kušanov zabavan klasik dobio priliku da ponovno zaživi kao nostalgična evokacija razdoblja djetinjstva za nešto starije gledatelje, ali i atraktivan filmski uradak za nešto mlađu publiku.
  
  Uostalom, upravo je s ekranizacijom serijala o Harryju Potteru dječji film ponovno pokazao svoj potencijal, pokrenuvši ekranizacije i drugih dječjih književnih klasika poput Kornika iz Narnije C. S. Lewisa. Ironično, junaci Koka i duhova pohađaju osnovnu školu koja nosi ime još jednog klasika hrvatske dječje književnosti – Mate Lovraka, koji je doduše izraziti poetološki oponent urbano nastrojenom Ivanu Kušanu, koji se trudio zatomiti odveć ideologiziranu oštricu vezanu uz Lovrakove ruralne lokuse i nešto realističnije osmisliti dječju svakodnevicu.
  
  Redatelj Danijel Kušan pritom je odlučio sasvim ekonomizirati romaneskni predložak, naravno – u pozitivnom smislu riječi. Za početak je radnju premjestio iz pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, u kojima se odvijala priča romana, u osamdesete godine. Time je dobio na svojevrsnoj atraktivnosti, jer pedesete su godine kako starijoj tako i mlađoj publici, gledano iz današnje perspektive, nešto daljnja prošlost, a osamdesete je još uvijek moguće prizvati u sjećanje, tim više što one u popularnoj kulturi kako Jugoslavije tako i ostatka svijeta još uvijek zauzimaju istaknuto mjesto. Treba primijetiti i istaknuti kako su Kušanovi scenografi i kostimografi obavili sjajan posao. Atmosfera spomenutog desetljeća izvrsno je dočarana i pazilo se na svaki detalj – od odijevnih predmeta, pokućstva i aparata preko stvari za svakodnevnu uporabu do karakterističnoga urbanoga okruženja. Pritom redatelj i scenarist donekle upada u zamku nepotrebnoga povijesnoga revizionizma, koji u određenoj mjeri ometa izraziti retro štih njegova filma. Naime, gledateljima je jasno, iz samoga vizualnoga segmenta ostvarenja, kako se radnja odvija u socijalizmu, međutim svi simbolički entiteti koji bi to sugerirali sasvim su uklonjeni.
  
  Primjerice, registarske tablice na automobilima identične su onima iz razdoblja Jugoslavnije, osim jednoga detalja – nedostaje petokraka crvena zvijezda, a policija nije milicija, kako se nazivala u prijašnjem državnom uređenju, čime se ograničila mogućnost za ironijsko prevrednovanje i propitivanje. Koko i duhovi zapravo su poprilično čedan i bezazlen dječji film koji u odveć patosom natopljenoj završnici poentira svoj dječji univerzum, premda na spomenutoj razini sasvim vrlo dobro funkcionira. Međutim, odraslim gledateljima, napose onim starijima, ne nudi mnogo više od injekcije nostalgije, a za dječje i animirane filmove obično se kaže da su najbolji upravo kada u njima mogu uživati i odrasli gledatelji.
  
  S druge strane, autor je vrlo dobro i promišljeno prekrojio izvornik tako što je priču ponešto skratio te je usredotočio, a time i dodatno dinamizirao. Koko i duhovi odišu dinamikom i pustolovnošću, čime su svakako prihvatljivi i senzibilitetu današnje publike naviknute na holivudske vratolomije, iako u filmu nema svih onih elektroničkih naprava kojima se današnja djeca igraju, kao niti skupih specijalnih efekata. Ali, zato ima podosta šarma i duhovitosti.
  
  Kušanov je redateljski rukopis jednostavan, pregledan i podosta klasičan. On linearno-kronološki, bez pretjeranih digeresija i retardacija pažljivo razvija svoju priču i slaže je u cjelinu, pritom se usredotočivši samo na one elemente koji istu gradiraju te povećavaju iščekivanje i napetost, čime neprestano održava pozornost svojih gledatelja. Takav staromodan redateljski rukopis svakako doprinosi šarmu filma. Također s mjerom uspijeva predočiti svijet gledan dječjim očima, u čemu su mu od velike pomoći bili vrlo solidni neprofesionalni dječji glumci. Evociranju atmosfere urbanoga trilera pridonosi i upečatljiva glazbena partitura Dinka Appelta, koja je dala velik prinos razvijanju suspensea te njegovu neprestanom održavanju.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. studenoga 2011.

Piše:

Dejan
Durić