Uvijek mi je bilo fascinantno kako netko može potrošiti više desetaka milijuna dolara na produkciju filma, osmisliti sve do najsitnijih detalja, ali se ne sjeti angažirati i platiti lektora koji bi pomogao glavnome glumcu da nauči pravilno izgovoriti tih nekoliko replika koje nisu na engleskom jeziku. Ono što, primjerice, Robert Pattinson pokušava izgovoriti u Vodi za slonove, kao lik koji je potomak prve generacije poljskih doseljenika u Sjedinjene Države, zvuči kao poljski jezik s vrlo čudnim naglaskom. Štoviše, glumac, kada ima tih nekoliko poljskih replika, zamjetno spušta glas, kao da mu je neugodno što te riječi uopće izgovara. Navedeno je, pak, samo sitan problem vezan uz ovaj film, a možda čak i tek neznatna zamjerka glumcu od kojega zasigurno ne očekujete da kada glumi Poljaka da se, poput Meryl Streep, transformira u njega.
Međutim, mnogo je veći problem što Pattinson pokazuje kako vrlo teško glumački funkcionira izvan kvazivampirskoga filmskoga serijala Sumrak. U Vodi za slonove se cijelo vrijeme trudi biti vrlo ekspresivan, ali mu to baš ne ide od ruke. Zatim se malo trudi ostaviti dojam naivnosti i nevinosti, što mu još nekako i krene, ali u trenutku kada treba doživjeti preobrazbu u opakoga dečka i osvetnika sve pada u vodu te se cijela situacija razvodnjava. Stoga u filmu Francisa Lawrencea (Constantine, Ja sam legenda) pratimo pustolovine, da ih tako nazovemo, Jacoba Jankowskog koji, pak, djeluje kao zamaskirani Edward, smješten u doba velike depresije te lišen svojih vampirskih obilježja.
Isto tako, Jacob svoj životni projekt treba realizirati upravo kroz ljubavnu priču, a prepreka mu je na trenutke zaista zvjerski okrutan vlasnik cirkusa August (Christoph Waltz), koji ima i trofejnu mlađu ženu, glavnu cirkusku zvijezdu Marlenu Rosenbluth (Reese Whiterspoon). Nije samo Pattinson glumački tipizan u filmu jer se isto može reći i za njegovo dvoje glumačkih partnera. Reese Whiterspoon se glumački ne razlikuje puno od uloga u Hodu po rubu ili Sweet Home Alabama te treba biti samo vrckava, zavodljiva i simpatična, a Christoph Waltz kao da se i dalje nalazi u Nemilosrdnim gadovima, ali ga je ne netko, a da on niti sam nije toga svjestan, premjestio u cirkusko okruženje.
Vjerujem kako je ova ekranizacija bestselera Sare Gruen, kojega je scenaristički adaptirao iskusan scenarist Richard LaGravenese (Čovjek koji je šaptao konjima, Mostovi okruga Madison, Kralj ribara), na papiru izgledala kao čisti crowdpleaser te projekt koji jamči siguran pogodak. Dramski intonirano djeluje je ujedno predstavljalo i novo iskustvo za redatelja Lawrencea, koji se do sada imao prilike okušati u videospotovima te akcijskom i znanstveno-fantastičnom žanru pa je materijal koji traži nešto smireniji redateljski rukopis svakako bio izazov za njega.
Situacija je ipak vrlo jednostavna. Voda za slonove jedan je od onih pretencioznih filmova, čiji autori vjeruju kako su pozvani da ispričaju veliku životnu priču te otkriju gledateljima pokoju životnu istinu. Dakle, posrijedi je tipičan sveamerički film koji u teškim vremenima treba buditi optimizam pa se ovo djelo samo nastavlja na listu filmova tipa Forrest Gump (1994) Roberta Zemeckisa ili Neobične priče o Benjaminu Buttonu (2008) Davida Finchera. Već sama konvencionalna uokvirena narativna struktura svjedoči o tome. Ostarjeli Jacob bježi iz staračkoga doma te dolazi u cirkus, gdje nakon nekoliko peripetija, jednom od zaposlenika priča svoju životnu priču, koja predstavlja naraciju drugoga stupnja. Dakle, već imamo tipičnu situaciju kroz koju pripadnih generacije na zalazu daje svojevrsnu životnu pouku svom mlađem kolegi.
Film također igra na kartu paralelizma između dvaju društveno-ekonomskih događaja. Velika depresija tridesetih godina tako je poistovjećena s ekonomskom krizom u novom stoljeću, a ako je onda bilo mjesta za optimizam i priče veće od života, onda ne treba gubiti optimizam ni u sadašnjosti. Samo se što je u Vodi za slonova veličina priče negdje usput izgubila pa smo u konačnici dobili poprilično mlak i konvencionalan film, kojega je za početak trebalo scenaristički doraditi, a tu posebice mislim na dijaloge te odnose među protagonistima koji su odveć predvidljivi. Primjerice, središnji ljubavni trokut s pripadajućim peripetijama je toliko očigledan da postaje nezanimljiv.
Zanimljivo je kako su scenografija i kostimografija na visokoj razini te nastoje vjerno rekonstruirati duh vremena, ali opet i začuđujuće, redatelju vrlo slabo polazi za rukom da razvije atmosferu vremena, sraz optimizma cirkusa i velike ekonomske krize, tako da filmu nedostaje duha i šarma pa slon Rosie glumcima u potpunosti krade film te ostaje jedino uistinu životno biće koje je prodefiliralo djelom. Uradak ostavlja dojam kao da se redatelj trudio u svojim žanrovskim i idejnim rješenjima biti što konvencionalniji, a isto se može reći i za njegov jednostavan, pregledan i ekonomičan redateljski rukopis kojemu nedostaje poleta i živosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. studenog 2011.
