U istupima čelnih ljudi naše audiovizualne industrije nerijetko se može čuti da je upravo danska kinematografija primjer koji bi, kao mala zemlja sa približno istim brojem stanovnika, trebali slijediti kao ideal za budućnost. Iako, naravno, Danska ulaže nesrazmjerno više sredstava u kinematografiju od Hrvatske, ta mala zemlja u posljednjih je dvadesetak godina europskoj i svjetskoj kinematografiji podarila čitavu plejadu uspješnih i zanimljivih autora koji gotovo redovito pobiru šlag na torti europskih festivala. Stoga nije nimalo čudno da je svoj tradicionalni popratni program Moj prvi film, Zagreb film festival posvetio upravo autorima iz Danske, koja je neformalno i zemlja partner ovogodišnjeg izdanja festivala.
Govoriti o suvremenom danskom filmu naravno ne može proći bez spomena enfant terriblea Larsa von Triera, osnivača Dogme 95 i redatelja koji je do danas postao nezaobilazna ekscentrična figura europske postmoderne. U programu ZFF-a prikazala su se dva ostvarenja iz njegove rane faze: studentski kratkometražni uradak Nokturno (Nocturne, 1980) te Element zločina (Forbrydelsens element, 1984), koji je prvi dio Europa trilogije i njegov prvi dugometražni uradak (poslije srednjemetražnih Slika oslobođenja iz 1982., kojeg se domaća publika imala prilike prisjetiti ovoga proljeća u jednom od popratnih programa RAF-a). Gledajući Nokturno i Europa trilogiju, koji datiraju u vrijeme prije osnivanja Dogme 95, u autorskoj poetici Larsa von Triera nalazimo sjeme njegovog ekscentrizma ponajprije evocirano u poigravanju naracijom i snažnim simbolikama o mračnom središtu kontinenta u kojem još diše nacistička zvijer.
Njegovi su motivi opsesija, ljubomora, izgubljeni identitet, rat, trauma, strah od smrti, a sve zaodjenuto halucinantnim vizijama, apokaliptičnim signumom i tinjajućim ludilom koje, kako radnja odmiče, sve jače pulsira ispod površine. A upravo taj duboki tamni ponor ludila, i pokušaji suludih, (auto)destruktivnih i pomalo naivnih iskupljenja protagonista koji znaju da su svi mostovi spaljeni i sve brane popustile, jest ono što ga toliko približava Andreju Tarkovskom (iako lišenom njegovih duhovnih simbolika). Na drukčiji način to sjeme ludila usađeno u glavnim junacima, a koje do kraja filma izbija u nerijetko šokantnim činovima, približava ga i Werneru Herzogu, iako su po svojim poetikama njih dvojica sasvim različiti autori.
Poput nemilosrdnog gospodara lutaka, von Trier svoje likove smješta u apsurdne labirinte bez izlaza, gotovo se sadistički naslađujući njihovom patnjom i inzistirajući na mučnom putu spoznaje o besmislu potrage za spasenjem. Von Trier je autor bez respekta, i prema publici i prema kritičarima, stoga nije čudno da mu filmovi redovito dobivaju oprečna mišljenja, a upravo nepredvidljivost postaje ključno obilježje njegova rada, bilo da posljednjom scenom Antikrista šokira publiku u Cannesu ili si na istom festivalu godinu kasnije priskrbi status persone non grata izjavam o tome da „dobrim dijelom razumije Hitlera i čak ima malo simpatije za njega“. Kako god bilo, uz Hanekea, Almodóvara i Polanskog, Trier je nezaobilazna figura suvremene europske kinematografije i redatelj čiji se filmovi očekuju s neskrivenim nestrpljenjem, i u redovima njegovih poklonika i u redovima nesklonih mu kritičara.
S druge strane, Thomas Vinterberg, njegov kompanjon iz Dogme 95 i autor koji se nešto ozbiljnije držao manifesta pokreta (za razliku od Triera i ostalih), možda i nije toliko razvikan i hvaljen, ali riječ je o zanimljivom, često beskompromisnom redatelju kojeg se ne smije preskočiti. U programu ZFF-a mogla su se vidjeti dva njegova uratka – Najveći heroji (De største helte, 1996) film ceste u čijem je središtu odnos oca i kćeri, no koji se dotiče brojnih problema suvremenog otuđenog društva, te kratki film Dečko koji je hodao natraške (Drengen der gik baglæns, 1994).
Što se tiče Nicolasa Windinga Refna, o njemu se mnogo pisalo i govorilo ove godine, poglavito nakon festivala u Cannesu na kojem je osvojio Zlatnu palmu za najbolju režiju za film Vožnja (Drive), a domaća publika se na ZFF-u mogla prisjetiti njegova prvijenca Pusher (1996) u kojem donosi majstorski portret danskog podzemlja i eksplozivni koktel nasilja, seksa i naličja europskog sjevera.Pusher, koji je do danas postao trilogija, mnogi dižu u nebesa, iako je riječ o tek solidnom filmu, ni više ni manje, dok su mu primjerice ti isti spremni predbaciti da je Valhalla Rising (2009) potpuni promašaj, iako je riječ o meditativnom, pomalo herzogovskom filmu s mnogim slabostima, koji međutim ispod površine posjeduje poetsku dubinu i autorsku zaigranost.
U programu Moj prvi film mogla su se vidjeti i ostvarenja Andersa Thomasa Jensena Noć uoči izbora i Kod treperave svjetiljke te Freud napušta dom Susanne Bier, redateljice koja je unatrag nekoliko godina izgradila međunarodni status filmovima poput Braće, Poslije vjenčanja i Stvari izgubljene u vatri, a posebice U boljem svijetu koji je ove godine osvojio Oscara za najbolji strani film.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2011.
