Britanski glumac Paddy Considine (Moje ljeto ljubavi, Bourneov ultimatum) svoj redateljski prvijenac gradi na supostavljanju dvaju karaktera – umorna ateista Josepha (Peter Mullan), koji se želi osvetiti cijelom svijetu, i revne kršćanke Hanne (Olivia Colman), koja je zapela u braku s nasilnim i frustriranim suprugom. Ovaj je postupak polazište za usporednu psihološki i društveno produbljenu studiju karaktera jer su emocijalna i psihička proživljavanja likova višestruko premrežena s društveno-simboličkim okruženjem u kojem se nalaze. Jedan protagonist time spoznaje mogućnost svojevsne osobne katarze, a drugi pak shvaća da se dobrota i pažljivost malo kada vraćaju istom mjerom.
Tiranosaur se otvara vrlo znakovito, postavljajući obrise Josephova karaktera. Prvo čujemo tek glas kako se svađa u kladionici dok ga vani čeka njegov pas Bluey. Neugledan, neopran i neobrijan, odjeven u trenirku, ispranu sivu majicu i kaput, koje nosi tijekom većeg dijela filma, Joseph svoje frustracije i neutažen bijes iskaljuje i na onome tko mu je najbliži i najprivrženiji – psu, slomivši mu rebra. Nakon toga razbija prozor lokala koji drže Pakistanci jer Drugi uvijek nekako ispadaju krivi što je nama loše, a njima je, navodno, dobro ili barem bolje. Treći bitan prozor, prije nego što će u napadu kajanja uletiti u Hanninu karitativnu trgovinu, sukob je s grupicom mladića u lokalnom pubu, koji su svojim ponašanjem i zezancijama očito pobudili njegove nesvjesne sumnje u vlastiti ideal muškosti pa ga je morao potvrditi. Frustriranost, nekotrolirani bijes, anksioznost samo su neke od Josephovih osobina, koje su povezane i s bezličnim provincijskim podnebljem u kojem živi, kulturom života, organizacijom obiteljskih odnosa itd. On nipošto nije simpatičan lik, možda niti dobar čovjek, međutim, Considine uspijeva zaokružiti poprilično impresivnu studiju karaktera bez imalo moraliziranja, a opet s puno razumijevanje i suosjećanja za likove.
Redatelj se pritom najviše iskazao u radu s glumcima jer, treba priznati, Tiranosaur je film rađen upravo prema njihovoj mjeri. Peter Mullan (Sestre Marije Magdalene) izvrstan je u ulozi Josepha i savršeno uspijeva ocrtati ambivalentnu te poprilično proturječnu narav svog lika. Potisnute frustracije koje probijaju i manifestiraju se u snažnom bijesu i nemogućnosti njegova kontroliranja gotovo su naturalistički predočene u Mullanovoj izvedbi. S druge strane, njegova sveprisutna anksioznost te grizodušje otkrivaju osobu koja je ispod površine vrlo ranjiva te samo što se ne slomi. Tijekom odnosa s Hannom, Josephov se odnos prema svijetu pomalo mijenja, no redatelj ostavlja otvorenim mogućnost njegova smiraja, očito ne želi upasti u zamku neuvjerljivoga happy enda.
Za Mullanom ništa ne zaostaje niti sjajna Olivia Colman čija je Hanna u početku čista suprotnost Mullanovu Josephu, no kako se film promiče iz nje sve više izbijaju mračniji akcenti. Ispočetka prikazana kao smirena i kršćanski nastrojena, sklona praštanju, tijekom filma gradira se u naplavinama gorčine, shvaćajući kako praštanje nema uvijek smisla. Osobito je impresivno – glumački i redateljski – i bez trunke patetike, izveden njezin emocionalni slom neporesredno prije epiloga filma, u kojem se otkriva njezino trebanje pažnje i drugoga.
Iako se redatelj odlučuje u svojoj ulozi sakriti koliko je god to moguće te ostvariti dojam hiperrealističnosti i neposrednosti, njegovo brutalno prodiranje i gotovo skalpersko zarezivanje kamere u mučne živote protagonista te duboke psihološke predjele, izvedeno je na osobit način. U Tiranosauru gotovo nikada nema sunca, atmosferske prilike mahom su svedene na gustu i sivu naoblaku koja kao da sugerira da na takvom mjestu ljudi niti ne mogu živjeti na drugačiji način od onoga kako žive. Fotografija Erika Wilsona (Brda imaju oči) sugestivno uspijeva uhvatiti atmosferu zapuštenih predgrađa te njihovim egzistencijalnih uvjeta, ali i kada skrene u bogataške dijelove grada, primjerice u Hanninu kuću, otkriva sterilnost i krajnju hladnoću. Atmosfera se tako izravno nadopunjuje s egzistencijalnim crnilom i depresivnošću filma. Premda je društveno, kako sam i rekao, provučeno kroz film, ono ima ulogu čimbenika koji tek pojačava psihičke manifestacije likova, a djelo se psihološki uvjerljivo upravo usredotočuje na razmatranje duševnoga.
Iako je nasilje sveprisutno u filmu i riječ je o načinu na koji su manje ili više strukturirani međuljudski odnosi, Considine ga nikada ne prikazuje grafički izravno. Drugim riječima rečeno, nasilje je uvijek gradirano, a kada treba doći do vrhunca, dakle nasilnoga prizora u svoj njegovoj brutalnosti, redatelj čini oštar rez te započinje novu sekvencu, obično nekim zvučnim efektom kojim se simbolički sugerira završetak prethodne. Primjerice, kada redatelj prvi put prikazuje kvalitetu Hannina braka, gledatelj svjedoči psihološkom teroru njezina supruga. U trenutku kada treba doći do fizičkoga nasrtaja, Considine započinje novu sekvencu zvukom udarca bata o zidove ostave koju Joseph ruši, ali koji ujedno ostavljaju dojam onoga što se paralelno s tim događalo. Na taj se način postiže učinak nelagode koju gledatelj osjeća bivajući sve više uvučen u bezizlazni svijet filma, a navedeni je osjećaj sveprisutan u filmu. Pritom redatelj uvijek ima osjećaj za mjeru pa je gotovo bezizlaznost egzistencijalne situacije protkana suptilnim nitima humanosti koja se zrcali kroz postupeno izgrađivanje emocionalnoga odnosa protagonista.
Međutim, redatelja, odnosno, njegovu prikrivenu subjektivnost odaje i blaga naklonost i simpatija prema Hanni, koje ponajviše dolazi do izražaja u portretiranju njezina muža, koji je zapravo frustrirani i impotentni kompleksaš koji vlastiti osjećaj manje vrijednosti liječi silujući i batinajući vlastitu ženu. Iz navedenoga segmenta vidljiv je protest samog redatelja, vrlo slično kao u još jednom mučnom filmu, upravo u Mullanovim Sestrama Marija Magdalene, samo što Considine ne dopušta svojim gledateljima da barem i malo predahnu od njegova depresivnoga ozračja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. listopada 2011.
