Istinski sjaj

Projekcija filma Metropolis Fritza Langa uz glazbu uživo u izvođenju Njemačkog filmskog orkestra Babelsberg i Simfonijskog orkestra HRT-a, dir. Helmut Imig, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb, 3. listopada 2011.

• 
  
  U nedjelju, 2. listopada i u ponedjeljak, 3. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dogodio se izniman, premda pomalo neuobičajen, glazbeni doživljaj (ovaj se prikaz odnosi na koncert od 3. listopada 2011). Izvedena je naime glazba Gottfrieda Huppertza, skladana za film Metropolis (1927) Fritza Langa uz projekciju filma.
  
  Jedan od povoda ove izvedbe bila je nova restauracija Langovog filma. Naime, nakon dulje potrage za cjelovitim filmskim materijalom (nakon premijere u Njemačkoj, Metropolis je za američko tržište drastično izmijenjen, a tijekom vremena izgubio se veliki dio kadrova iz originalnog filma), jedna je gotovo cjelovita kopija pronađena u Buenos Airesu, pa je rekonstruiran veći dio Langovog izvornika. Zanimljivo je da je rekonstrukcija vođena prema uputama i kronologiji glazbenih brojeva iz Huppertzove partiture. Tako je zagrebačka publika u Lisinskom dvije večeri za redom mogla prisustvovati projekciji gotovo cjelovite verzije filma Metropolis uz živu izvedbu njegove originalne glazbe.
  
  Drugi je povod projekciji tog nijemog filma Fritza Langa bio Dan njemačkog jedinstva, koji se slavi trećeg listopada. A budući da su koncert organizirali Glazbena proizvodnja (drugi listopada) i koncertna dvorana Lisinski s Njemačkim veleposlanstvom (treći listopada), događaj je dodatno uveličala prisutnost Njemačkog filmskog orkestra Babelsberg (Deutsches Filmorchester Babelsberg), koji je upotpunjen članovima Simfonijskog orkestra HRT-a, uz ravnanje dirigenta Helmuta Imiga.
  
  Radilo se, dakle, o nesvakidašnjem koncertu – premda je zapravo teško govoriti o koncertu u pravome smislu riječi. Film je vrlo brzo privukao pozornost slušatelja, inače naviklih da se prvenstveno oslanjaju na svoje uši. No upravo zbog navike gledatelja/slušatelja, filmska se glazba – kojoj se inače u samim filmovima daje manje pozornosti nego filmskoj slici –itekako slušala s pažnjom. Pozorni slušatelji pratili su vješte poteze dirigenta čija je sposobnost praćenja filmske slike te njezina povezivanja s izvođačima na koncertnome podiju bila zadivljujuća (pred kraj filma, kada Maria visi na užetu velikog zvona, slušatelji/gledatelji su bili toliko zaokupljeni filmom da se rijetko tko dosjetio pogledati udaraljkaša koji je, sasvim sinkrono sa slikom, svirao orkestralna zvona). Zbog izvrsne veze između slušanog i viđenog, svijest o prisutnosti orkestra (premda je cijelo vrijeme bio vidljiv, ispred filmskog platna), pomalo se gubila, a primat je preuzimala slika. Samo su pojedinci još primjećivali da je struktura filma usko vezana uz strukturu glazbe te da je i film, poput filmske partiture, podijeljen u tri dijela: Preludij – Zwischenspiel – Furioso.
  
  S jedne se strane može govoriti o filmu i njegovom utjecaju na brojne redatelje-autore (poput Kubricka, Hitchcocka, Spielberga i drugih), a može se govoriti i o posebnostima sadržaja (kojim dominiraju likovi-dvojnici uvučeni u cijeli niz opozicija; u kojemu se čita gotovo proročko predviđanje događaja u Njemačkoj koji će se zbiti početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, ali i događaja koji su vrlo suvremeni i koji su trenutno dio naše svakodnevnice – da navedem samo neke). S druge strane se može, zapravo mora, govoriti o velebnoj glazbi Gottfrieda Huppertza čiji zvuk, organizacija i trajanje daleko nadmašuju najmonumentalnije simfonije velikih skladatelja koji se inače izvode u koncertnoj dvorani Lisinski. Ta bi se partitura mogla usporediti s Wagnerovim operama – no ne toliko po harmonijskom jeziku, kojega Huppertz jasno drži samosvojnim, nego po upotrebi brojnih lajtmotiva od kojih je neke moguće svjesno uhvatiti već tijekom prvog gledanja filma uz glazbenu izvedbu.
  
  Huppertzov je glazbeni jezik jednostavniji od Wagnerovog, ali po zvučanju najavljuje kasnije zvučne filmove, iz pedesetih i šezdesetih godina, kao da je autor, u svom predviđanju glazbene i filmske budućnosti, unaprijed znao kako će se filmska glazba razvijati te je jednostavno preskočio rano razdoblje prilagodbe i skladateljskog izučavanja samog medija. Zato su u partituri Metropolisa impresivne natruhe glazbe 20. stoljeća, koja kroz imitaciju i oslikavanje strojeva (naročito u jednom od ranih mašinskih prizora s Mologh-mašinom), najavljuje još jedno Langovo predviđanje budućnosti, a to je strah od strojeva. Uz elemente glazbe 20. stoljeća, tu su i elementi jazza, koji prate lažnu Mariu (tj. Hell) u njezinom zavođenju rulje, kao i elementi kola koje se čita kao poganski ples, kada razuzdana rulja ruši grad, zaboravljajući na sve oko sebe, pa i na svoju djecu.
  
  Vrhunska izvedba dvaju orkestara uz filmsku projekciju bila je pravi glazbeno-vizualni doživljaj. Za neke, navikle na uobičajeno trajanje koncerata klasične glazbe s pauzom, ovaj je koncert bio pomalo i predugačak, no za prave ljubitelje filma i filmske glazbe, koja se rijetko (ne toliko u svijetu, koliko u Hrvatskoj) može čuti izvedena na ovakav način, bila je to poslastica. Uostalom, koncert je spojio film i glazbu, filmaše i glazbenike, gledatelje i slušatelje, što i jest bit filmske glazbe.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 5. listopada 2011.

Piše:

Irena
Paulus