Program Velikih 5 na Zagreb film festivalu već tradicionalno izaziva veliko zanimanje domaće publike: riječ je o naslovima koji su protekle sezone ostvarili visoku zaradu na europskim kino blagajnama (isprva je program trebao prikazivati samo filmove koji su premašili brojku od milijun gledatelja, no taj je kriterij ubrzo zamijenjen jer su takvi filmovi najčešće bili komedije). U Velikih 5 ove su godine uvršteni filmovi: Četiri lava (Four Lions) Chrisa Morrisa, Tuđa nevolja (El mal ajeno) Oskara Santosa, 20 cigareta (20 sigarette) Aureliana Amadeia, Zadnji kat lijevo (Dernier étage gauche gauche) Angela Ciancia, Zaustavljen (Halt auf freier Strecke) Andreasa Dresena i Bez oca (Vaterlosen) Marie Kreutzer. O dvama od njih bit će više riječi u ovom tekstu.
U filmu Četiri lava priča prati osnivanje domaće terorističke ćelije u Britaniji, čija su dva člana neslavno izbačena s obuke u Pakistanu i sad na svoju ruku namjeravaju izvesti bombaški napad. Crna komedija s mnoštvom sarkazma i cinizma, tako tipičnog za ono što bismo okarakterizirali kao britanski humor, na prvi pogled djeluje kao film koji puno obećava, poglavito zato što se na satiričan način dotiče jedne tako škakljive teme, koju smo dosad navikli gledati u nekim ozbiljnijim žanrovima. Nažalost, cjelokupan je dojam bljedunjav, i to prije svega ide na račun pomalo praznog scenarija, koji manevrira između komike i tragedije, a na kraju ne uspijeva niti u jednom niti u drugom. Pokušavajući biti ozbiljan, djeluje pomalo smiješan, a u nekim dijelovima forsira crni humor pa djeluje upravo zamorno i proračunato. Ovakva ideja puno bi se bolje uklopila u format neke humoristične serije, tipa Crna guja ili Mućke, a puno manje odgovara dugometražnom igranom filmu. Također, Četiri lava kao da propadaju u vakuumu između komedije situacije i komedije karaktera, a upravo prekarikaturalni pristup glavnim protagonistima, teroristima, oduzima autoru mogućnost za širu i/ili dublju poruku. Dakako, film ima i svoje svijetle točke, ali se one prije svega odnose na one komične scene koje će gledatelja uspjeti nasmijati, naspram većem broju onih koje će ga ostaviti ravnodušnim.
S druge strane, Tuđa nevolja Španjolca Oskara Santosa zanimljiv je uradak koji unutar priče o liječniku koji poslije jednog incidenta shvaća da posjeduje nadnaravne iscjeliteljske moći propitkuje problematiku otuđenja, straha od samoće, suosjećanja, žrtvovanja i moralnih imperativa. Što ako možemo pomoći svima osim onima do kojih nam je stalo?– pitanje je koje si postavlja redatelj. Koliko vrijedi život bližnjeg, a koliko onaj stotina neznanaca? Atmosfera trilera, napete bolničke drame i emotivno nabijene obiteljske priče čine Tuđu nevolju intenzivnim ostvarenjem koje će gledatelja držati u neizvjesnosti do sama kraja. Autor vješto upravlja suspenseom ni u jednom trenutku ne ispuštajući iz vida kompleksni obiteljski odnos između liječnika Diega, njegove rastavljene supruge i kćeri, te stažista, dečka njegove kćeri, a čije su veze koliko krhke, toliko i neraskidive kada nevolja zakuca na vrata.
Diego je prototip savršenog liječnika, onoga koji se emocionalno ne veže za svoje pacijente, no kao što to kaže u jednoj sceni: „Kada se toliko dugo trudite da vas ništa loše ne dotiče, odjednom shvatite da vas ni ono dobro više ne dotiče.“ Ključna je scena filma uvodna, u kojoj jedan od Diegovih pacijenata, teško bolestan mladić, na pitanje da od 1 do 10 odredi koliko mu bolest nanosi fizičke boli, on govori nula, nastavljajući kako se ne boji bolesti, već samoće. Umrijeti sam, no i gore, živjeti sam, u svijetu u kojem je bolest i starost sama po sebi socijalno isključujuća, predstavlja problematski meritum ovog filma. Diego je sam prije četrdesete, baš poput svog oca, i životareći po bolničkim hodnicima i hladnim krevetima, on će shvatiti da ništa ne znači izliječiti čitav svijet, a pritom nauditi onima do kojih mu je stalo. Sebično? Možda, no tko bi drugačije odgovorio?
Tuđa nevolja izniman je film s brojnim pitanjima koja pulsiraju ispod površine, sjajnim glumačkim izvedbama (posebice Eduarda Noriega u ulozi doktora Diega) te atmosferom koja u nekim trenucima podsjeća na uznemirujući rukopis Santosova zemljaka Alejandra Amenábara (koji je bio i jedan od producenata). Jedan od onih festivalskih filmova za koji možemo žaliti što (najvjerojatnije) neće dočekati svoju priliku u domaćim multipleksima, a sigurno bi naišao na pozitivne rekacije i šire publike.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2011.
