U svom drugom igranofilmskom redateljskom pokušaju, gotovo dva desetljeća nakon prvijenca That Thing You Do! (1996), Tom Hanks je udružio snage s glumicom i scenaristicom Niom Vardalos, čiji je veliki hit Moje veliko grčko vjenčanje (2002) nekoć producirao, kako bi napisao scenarij za Larryja Crownea, očito računajući na humorni potencijal te iskustvo svoje suradnice, koja je nekoć uspjela prvući velik broj gledatelja u kino i zabaviti ih. Naoko, Hanks je uspio okupiti respektabilnu ekipu. Osim njega u glavnoj ulozi se našla i Julia Roberts koja je samo podcratala komercijalni potencijal kojega je ova drama s primjesama komedije na papiru nudila. Međutim, nešto je ipak pošlo po krivu pa film, zbog brojnih nedostataka, neće biti upamćen niti kao Hanksov glumački, a još manje kao redateljski uspjeh.
Iako mu je prvijenac bio simpatičan filmić, ali i ništa više od toga, čiji se šarm manje-više temeljio na evociranju atmosfere šezdesetih godina prošloga stoljeća u kojem prati kratki životni vijek fikcionalnoga benda Onesers/Wonders, iako je propustio podrobnije sagledati svu kulturološku komplesnost tog razdoblja, s Larryjem Crowneom Hanks je pokazao da se u redateljskom smislu nije nimalo razvio. Štoviše, u tih je nešto više od petnaest godina u stanovitom smislu i nazadovao.
Film djeluje kao da ga je režirao redatelj debitant kojemu uvelike manjka samopouzdanja. Tijekom devedesetak minuta filma Hanks se neprestano bori kako da što razgovjetnije i pravocrtnije ispriča priču, a bilo kakav oblik eksperimenta mu je stran te bi za redatelja predstavljao nepremostive prepreke. Strukturno, Larry Crowne je u svojoj narativnoj jednostavnosti toliko jednoličan da ubija volju za gledanjem. Hanks, također, nema smisla za složenije komponiranje kadra te ikakvo poigravanje. Struktura njegovih kadrova je bazična. Primjerice, kada prikazuje dijalog dvoje likova, mahnito se drži lica svojih protagonista u naizmjeničnom prikazivanju, kao da se boji prikazati išta izvan toga. Gledajući film, imao sam dojam kako je redatelj u neprestanom grču te se strahovito boji da će pogubiti konce iz ruku, a to, priznat ćete, nikada nije dobar znak za film. Redateljska uštogljenost i bezličnost gotovo da je istovjetna uštogljenosti i nezanimljivosti naslovnog lika u trenutku kada ga prvi put upoznajemo u filmu.
Osim što je Hanks, očito, redatelj ograničenih dosega, što se uz malo hrabrosti i opuštenosti ipak moglo donekle prikriti, veliki problem mu je pričinila neprofilirana priča te nedovoljno razrađen scenarij. Humorni segmenti očito su zasluga Nije Vardalos, premda gegovi povremeno ne uspijevaju ostvariti svoju funkciju. Međutim, mnogo veći problem predstavlja dramski segment priče. Autori su, naime, pokušali biti vrlo aktualni, iako im je društveni komentar ostao visjeti u zraku.
Sudeći prema viđenome, niti Hollywood nije uspio ostati imun na recesijsku problematiku te sve veću socijalnu nesigurnost koja proizlazi iz nje. Recesijsko vrijeme je, pak, autorima poslužilo kao polazište za priču o neispunjenom sredovječnom muškarcu koji iznenada bude otpušten te se odluči, prvi puta u životu, okušati u visokoškolskom obrazovanju kako bi mu se, eventualno, otvorile nove mogućnosti za zapošljavanje. Međutim, iako navedena potka čini srž filma, ona ostaje tek skicirana te u potpunosti zanemarena jer redatelj i njegova scenaristica skreću pozornost na sasvim drugi kolosijek. Stoga Larry Crowne postaje priča o muškarcu koji proživljava krizu srednjih godina te sa skupinom ljudi, dvostruko mlađom od sebe, prolazi kroz drugu mladost ne bi li otkrio smisao života. Međutim, ta preobrazba djeluje učmalo koliko i Hanksov lik i njegova sasvim nenadahnuta glumačka izvedba. Na trenutke ga je gotovo tragično gledati kako se trudi biti zanimljiv i simpatičan, premda je naslovni lik krajnje nerazrađen i tanašan u svojoj psihologiji.
Kako bi putanja lika bila potpuna, potrebno je bilo razviti i romantičnu ljubavnu priču, za koji je zaslužan lik profesorice Mercedes Tainot (Julia Roberts), nezadovoljne svojim poslom te dosadnim i rutinskim brakom s infantilnim suprugom, ovisnim o internetskoj pornografiji. Iako se Julia Roberts, kao žena na rubu živčanoga sloma neprestano trudi biti vrckava, zabavna te donekle unijeti živost u odveć suhoparnu cjelinu, problem njezina lika istovjetan je problemu naslovnoga. Mercedes Tainot tek je psihološki, odnosno karakterno skicirana, a time i sasvim plošna, pa više djeluje kao svojevrsna karikatura nego lik od krvi i mesa.
Stoga je Larry Crowne naposljetku uradak koji bi eventualno mogao zadovoljiti nezahtjevnu televizijsku publiku, ako zanemarite činjenicu kako sve miriše na autorsku krizu srednjih godina, s kojom recesija ipak nema ništa zajedničkoga.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. listopada 2011.
