Na spomen češke kinematografije većina prosječnog gledateljskog tijela prvo će pomisliti na komedije iz te zemlje, i to neće biti pogrešna procjena. Češki je film najveće međunarodne uspjehe doživio upravo u/ili koketirajući s komedijom, ili kao žanrom ili tek kao svojevrsnom autorskom crtom koja je i najturobnije životne trenutke protagonista u filmovima znala ocrtati uz dašak inteligentnog humora. I ove godine na Tjednu češkog filma, koji se već tradicionalno održava u Kinu Europa, moglo se vidjeti šest manje-više duhovitih naslova od kojih se posebno istaknuo film Preživjeti svoj život, teorija i praksa (Přežít svůj život (teorie a praxe)) češkog redatelja Jana Švankmajera, samoprozvanog nadrealista i ekscentričnog stvaraoca, čiji se filmovi nerijetko etiketiraju kao kontroverzni, provokativni, politički nekorektni, groteskni...
Već na samom početku filma Preživjeti svoj život glavni lik, sredovječni muškarac Eugene koji pokušava živjeti između stvarnosti i snova, opravdava upotrebu paper cut animacije nedostatnim sredstvima i objašnjava nam da je riječ o svojevrsnoj psihoanalitičkoj komediji. Sve, naravno, počinje snom, onim koji mu redefinira javu i zbog kojega poželi što duže i češće sanjati – u tom snu on nailazi na mladu djevojku koja ga prati u stopu, a to je susret koji mu injektira novu životnu energiju i tjera ga da se ponaša poput zaljubljenog dječaka. U pokušaju da obuzda podsvijest, kao impuls koji mu je ispočetka pokrenuo snove, ali ih kasnije i obojio nijansom (samo)destrukcije, Eugene će potražiti pomoć psihoanalitičara, ali i alternativnih metoda.
Redatelj Švankmajer donosi pred gledatelja uistinu beskompromisnu paletu nadrealističkih prizora – od goleme zmije koja gmiže između stambenih blokova, golih ženskih tijela s glavom kokoši, oronule starice koja se dere da je Bog, uredskog psa u odijelu i kravati pa sve do Sigmunda Freuda i Carla Junga koji navijaju sa svojih pozicija u fotografijama uramljenim na zidu. Švankmajerova psihoanalitička priča ispričana je uz mnoštvo suspensea, i dok nam podastire neke od osnova psihonalaize, autor ljušti sloj po sloj protagonistove (pod)svijesti da bi nam na kraju razotkrio neočekivane tajne i donio sasvim pristojan obrat kojeg se ne bi posramili ni detektivski trileri. Preživjeti svoj život više je od filmskog eksperimenta i animirane psihoanalitičke studije – riječ je o izrazito slojevitom ostvarenju, prepunom frojdovskih i jungovih referenci, a koji iznenađujuće sretno spaja poetiku sna i nadrealističke momente.
Nadalje, Mamas & Papas Alice Nellis filmski je esej o roditeljstvu iz četiri različite perspektive, a iz koje nas autorica pokušava uvesti u mikrokozmos zasnivanja obitelji i svega što ide, i ne ide, uz to. Riječ je o sasvim solidnom uratku, čiji likovi daju presjek suvremenog češkog društva i problema roditeljstva iz različitih klasnih pozicija. Od onih (najčešćih) ekonomskih (jer u našem svetom individualizmu i roditelji i djeca prepušteni su sami sebi u pronalasku pravog puta), pa do psiholoških, ljubavnih i prosto organizacijskih (jer imati ili željeti dijete znači, s više ili manje uspjeha, promijeniti dosadašnju paradigmu organiziranja svakodnevnice). Pomalo naturalistički pristup, sporiji ritam, nenametljiva režija, slojeviti likovi, mnoštvo komičnih, pa i tragikomičnih situacija čine Mamas & Papas vrlo ugodnim i zabavnim za gledanje.
S druge strane, film Osobna iskaznica (Obcanský prukaz) Ondreja Trojana, koji je otvorio 18. tjedan češkog filma, priča je odrastanju četvorice tinejdžera u sedamdesetim godinama, „u doba kada je već i izlazak na cestu bez osobne iskaznice značio rizik“. Prepun komičnih situacija, nezaobilaznog rocka i želje za liberalnim slobodnjaštvom njegovih junaka, film je to za koji je bjelodano jasno da se njime autor želi obračunati s jednim totalitarističkim režimom i onim što smatra nazadnim unutar njega, a čini to na način da mu suprotstavlja zapadnjački bunt s kraja šezdesetih, no upravo onaj njegov tupi dio utjelovljen u glazbi i seksualnoj revoluciji, izostavljajući socijalni moment i fokusirajući se na ono što bismo danas okarakterizirali kao životne stilove (ono što je konzumeristička kultura prigrlila kao jedino naslijeđe '68.).
U totalitarističko okruženje Čehoslovačke no iz žanrovske pozicije psihološkog trilera o agentu tajne policije koji počinje naslućivati apsurdnost sustava kojem služi, a iskupljenje i mogući izlaz pronalazi u mladoj djevojci Klari, smješten je i film Okovi (Pouta) Radima Špačeka, U nekim neznatnim crtama opaža se (vjerojatno slučajna) sličnost s romanom Erica Fayea Pariž, a riječ je doista o autorski snažnom uratku, melankolične i napete atmosfere, sjajne fotografije i iznimne pripovjedne vještine. Svakako film koji bi se trebao naći i u redovitijoj distribuciji od one jednokratne na Tjednu češkog filma.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 12. listopada 2011.
