(Pre)klasični format

Slavenka ili o boli, red. Petar Krelja

• 
  
  „Tko je ustvari Slaveka Drakulić?“, pita se Petar Krelja na početku svog dokumentarca Slavenka ili o boli, biografske priče o poznatoj i jednoj od najprevođenijih hrvatskih spisateljica, novinarki, nekadašnjoj političkoj aktivistici, feministkinji i osobi koja se već desetljećima bori s nasljednom bolešću bubrega. Otišavši sa sedamnaest godina iz roditeljskog doma, putujući po Europi, pišući, studirajući poput kakvog intelektualnog nomada, nemirnog duha koji nije trpio ograde ili bilo kakve zidove, a ponajmanje patrijahalne autoritete – život Slavenke Drakulić predstavlja plodno tlo za dokumentaristički pothvat u kakav se upustio Krelja.
  
  Kao redatelj, poglavito dokumentarist, Krelja je poznat kao vješt pripovjedač koji takoreći ni iz čega stvara priču, iz običnog razgovora u dnevnom boravku uspijeva proniknuti zavidno duboko u egzistencijalni univerzum svog protagonista. S druge strane, književni opus Slavenke Drakulić obilježen je temama poput tjelesnosti, bolesti, boli, praznine, nasilja nad ženama, rata..., a njezin stil nerijetko je melankoličan, prožet snažnom iskrom borbenosti, pa čak i neke romantične drskosti s kojom njezine protagonistice ulaze u najmračnije životne hodnike.
  
  Treba spomenuti kako ovo nije prva suradnja Petra Krelje i Slavenke Drakulić – još 1984. godine Krelja je snimio dokumentarac Na primjeru mog života, u kojem je glavna protagonistica upravo Slavenka Drakulić, koja progovara o svojoj bolesti i lošim uvjetima liječenja u bivšoj državi, a tim je filmom na neki način utrt put i ovome filmu pa u središnjem dijelu nalazimo brojne isječke iz njega.
  
  Međutim, od samog početka Slavenke ili o boli bode u oči odabir (pre)klasičnog dokumentarnog formata, svojstvenog prije svega televizijskim terminima, a manje kino platnima. U vremenima kada se granica između dokumentarnog i igranog filma sve više briše, ustrajanje na linearnoj formi televizijskog dokumentarca može se činiti kao privrženost tradiciji, ali istodobno i kao nedostatak inovativnosti i robovanje didaktičnosti.
  
  Red arhivskih snimaka, red razgovora s protagonistom i red njegove današnje svakodnevnice vrlo brzo pokazuju svoje ograničenje i lik Slavenke Drakulić gubi se u moru informacija, mjesta i imena, tek se povremeno probijajući na površini u svojoj relevantnosti i bitnosti. Odluka da se u film ubace i kadrovi iz filma irske redateljice Juanite Wilson nastale prema romanu Slavenke Drakulić Kao da me nema, gotovo da nema uporišta ni opravdanja u narativnom konceptu, niti išta donosi u njega. Ono što se tek naslućuje, a možda se i više trebalo ustrajati na tome, ispreplitanje je autoričine svakodnevnice i svijeta njezinih romana, od autoritarnog oca do bolesti i feminističkih aktivnosti, različitih trenutaka prošlosti i sadašnjosti koji je oblikuju i kao osobu i kao autoricu/umjetnicu.
  
  Središnji je dio filma (otud i onaj o boli iz naslova koji je preuzet iz naslova njezina romana Frida ili o boli) pitanje bolesti i iznalaženja načina da se život nastavi s njom, unatoč njoj, no nikako iz perspektive žrtve nego iz gorljive želje da se odupre, ne toliko samoj bolesti, nego psihičkoj malodušnosti koju ona stvara, i ne toliko smrti koliko strahu od života u bolesti. Emotivni vrhunac filma onaj je kada u priču ulazi žena iz Sjedinjenih Država koja je spisateljici darovala bubreg spasivši joj život tim nesebičnim činom koji ruši sve utilitarističke računice i prkosi postmodernističkom poimanju solidarnosti, koje se svodi tek na proračunati individualizam.
  
  Film Slavenka ili o boli nažalost ostaje skučen u prosječnim okvirima, ograničen odabirom forme, dokumentarac koji s promjenjivim uspjehom pokušava doprijeti ispod površine, ali je ukupni dojam, nažalost, tek osrednji.
  
  © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić