Čini se kako je s ovim filmom franšiza o X-Men došla do svoga logičnoga kraja, i sve nakon toga predstavljalo bi puki pokušaj da se na ekranizaciji Marvelovih stripovih junaka, mutanata, zaradi što više novca. Taj cijelo desetljeće dug filmski serijal zrcalio je sve holivudske trendove koje su bili dominantni za visokobudžetne filmske serijale. Nakon tri regularna filma (2000, 2003, 2006), koje redom potpisuju Bryan Singer i Brad Rattner, producenti su se odlučili za svojevrsni spin-off serijala Wolverine (X-Men Origins: Wolverine, 2009) Gavina Hooda, koji je temeljen mahom na popularnosti i karizmatičnosti naslovnoga junaka kojega je u sva četiri filma tumačio Hugh Jackman. Ove smo, pak, godine mogli u kinima odgledati i peti dio, koji poput posljednjega izdanka filmskih Zvjezdanih staza, vraća cijelu priču na početak te tumači nastanak stripovskih i filmskih junaka, smještajući na taj način radnju u vrijeme koje je prethodilo prvome filmu, pa možemo govoriti o svojevrsnom prequelu. Pokušaj je to da se serijal održi na životu pomlađivanjem glumačke ekipe te unošenjem dodatnih atrakcija i svježine, što se u konačnici i nije pokazalo kao loša odluka, premda film nije toliko nabrijan i eksplozivan koliko, primjerice, spomenute posljednje Zvjezdane staze.
Kada se sve zbroji i oduzme, iz današnje perspektive gledano, X-Men je bio jedan od solidnijih filmskih serijala protekloga desetljeća, što je djelomice zasluga producenata, a djelomice samih redatelja koji su bili angažirani na serijalu. Bez obzira jesu li posrijedi bili nešto hvaljeniji filmaši poput Syngera i Hooda, ili rutineri poput Ratnera, ipak su imali puno više takta i samodiscipline kako bi filmove ujednačeno zaokružili za razliku od, primjerice, Michaela Bayja, čiji je serijal Transformers svakako jedan od najgorih koje smo mogli vidjeti u proteklom desetljeću te koji zrcali sve ono što s filmovima u današnjem Hollywoodu nije u redu. Producenti su, s druge strane, postavili smjernice kojima je serijal uspio kročiti bez većih oscilacija. Raskošan dizajn i umjereno eksplozivna akcija, dopadljivi i karizmatični junaci te negativci i humana poruka provlačili su se kroz filmove, čineći serijal prepoznatljivim i rado gledanim.
Na X-Men: Prva generacija promišljeno je u redateljskoj funkciji angažiran Matthew Vaughn, čiji prethodni film Kick-Ass (2010) možda nije postigao toliki financijski uspjeh, koliko je manje ili više dobio pozitivne kritike na račun svoje originalnosti i zabavnosti pa je odabir redatelja svakako na mjestu. Film efektno otvara sekvenca u nacističkom logoru u Poljskoj koja nas upoznaje s budućim likom Magneta, dok je bio još dječak, te negativcem filma, Sebastianom Shawom (Kevin Bacon), da bi potom došli do dugoga bitnoga lika za genezu X-ljudi – Profesora X-a. Nakon toga se glavnina radnje odvija šezdesetih godina prošloga stoljeća te je usko povezana s kubanskom krizom i sukobom između Sjedinjenih Država i Sovjetskoga Saveza, koji je rezultirao hladnim ratom.
Evociranju duha vremena redatelj pritom pristupa vrlo kalkulantski jer mora voditi računa o dvjema činjenicama: vremenski kontekst se vizualno ne treba iznevjeriti, ali ako film bude odveć retro izgledao, možda neće biti toliko privlačan današnjoj maloljetnoj publici koja o povijesti ne zna ništa i zanimaju je jedino njezini ipod uređaji. Međutim, najviše šarma filma izbija upravo iz te sporadično evocirane atmosfere šezdesetih godina, povijesnog revizionizma, vintage elemenata koji se unose u film, pa je šteta što redatelj nije više ustrajao na navedenom segmentu filma, u kojem se svakako krila mogućnost za niz originalnih umetaka u samu priču.
Vaughn je spretan zanatlija koji zna dobro orkestrirati akcijske prizore, primjerice, završni sukob je napeto postavljen, iako je nešto od stiliziranosti prvih izdanaka serijala u međuvremenu izgubljeno. Isto tako, redatelj se trudi izbalansirati akcijske segmente s dramski intoniranim dijelovima, premda se u spomenutom segmentu nalaze glavni nedostaci filma. Scenaristi Ashley Miller, Zack Stentz, Jane Goldman i Michael Vaugn više su pažnje posvetili koncipiranju same priče te su ponešto zapostavili svoje likove i njihovo sjenčanje. Barem je u prvim dvama izdancima serijala svakome liku posvećena dostatna pažnja te su, osim njegovih moći, bile bitne i neke od njegovih psiholoških karakteristika, koje su lik činile upravo upečatljivim. U X-men: Prva generacija likovi su pak odveć stripovski plošni, a sporedni mutanti gotovo su bezlični i nezanimljivi pa gube svoju individualnost. Glavni su junaci kao i antijunaci gotovo karikirani, što se osobito odnosi na lik Magneta (Michael Fassbinder) i Shawa (premda se Bacon dobro zabavlja u svojoj ulozi), čime podosta gube na zanimljivosti i izvornosti, a priča o neuklapanju u zajednicu normalnih ljudi tek je, bez ikakvih varijacija, preslikana iz prethodnih dijelova.
Unatoč očitih nedostacima, X-men: Prva generacija još uvijek može proći kao na trenutke prilično solidna zabava.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. studenog 2011.