Romantična komedija postala je danas žanr kojeg se svi užasavaju. Među prosječnim kinokonzumentima uvijek ćete čuti ne pretjerano pozitivne komentare o filmovima iz ove domene, premda i dalje ostaje činjenica da se one snimaju kao na pokretnoj traci te da ih publika u velikoj količini hrli gledati. Will Gluck samo je jedno od novih redateljskih imena koje smatra kako je upravo on taj filmaš koji ofucanoj žanrovskoj formuli može udahnuti novi život te oduševiti potencijalnu publiku.
Nakon uspjeha romantične komedije Easy A s Emmom Stone (Ta luda ljubav) u glavnoj ulozi, njegov novi film već na prvi pogled djeluje podosta kalkulantski, da ne kažem formulaično. Za početak, redatelj je svjestan kako ima dvije mlade i atraktivne zvijezde u glavim ulogama – Justina Timberlakea (Društvena mreža) i Milu Kunis (Crni labud) – te je dovoljno osloniti se na njihovu međusobnu kemiju kako bi se film dobro prodao publici. Premisa je jednostavna: tko ne bi poželio vidjeti svoje omiljene glumce kako pokušavaju odoljeti međusobnoj privlačnosti te se devedesetak minuta valjaju po krevetu.
To valjanje ne treba shvatiti preozbiljno jer redatelj uvijek pazi gdje i kako će njegova plahta skliznuti kako ne bi pokazala neki neprimjereni dio tijela odveć fotošopiranih protagonista, koji kao da su ispali s naslovnice modnoga časopisa. Uostalom, za ono što su pokrile plahte pobrinuli su se hakeri, koji su se pozabavili sadržajem mobitela Mile Kunis, što je poprilično ironično jer se protagonisti tijekom cijeloga filma gotovo fetišistički drže svojih skupocjenih mobilnih igračaka.
Druga je strana priče to što Timberlake i Kunis sasvim solidno funkcioniraju u glumačkom tandemu. Možda između njih, glumački, i nema neke kozmičke privlačnosti, ali ipak uspijevaju uvjerljivo prikazati svoj odnos. Međutim, Kunis je opet mnogo bolja i razigranija od Timberlakea te tumači svoju ulogu s dostatnom dozom šarma. Timberlake se, pak, često doima izgubljeno, a na trenutke čak i bezlično te se ponekad muči s humornom stranom svoje uloge pa ga redatelj nije uspio toliko učinkovito iskoristiti kao, primjerice, David Fincher u Društvenoj mreži.
Oštar humor, karakterističan za redateljev prethodni film, ovoga je puta ipak ponešto ublažen, jer se računalo na nešto širi krug publike, premda s vremena na vrijeme autori znaju biti okrutni prema svojim likovima. Gluck, zapravo, barem u početku pokušava izokrenuti koncept romantične komedije, koja je u današnje vrijeme, što se tiče američke komercijalne kinematografije, svakako jedan od najzastupljenijih žanrova. Upravo pretjerana formulaičnost, u koju su upali redatelji i producenti romantičnih komedija, koje igraju na kartu proizvodnje žudnje i vjere u ljubav veću od života, Veza bez obveza pokušava iskoristiti te ponuditi svojevrsnu zrcalnu sliku. Drugim riječima rečeno, Gluck nastoji snimiti film o klišejima na kojima su sazdane romantične komedije koje smo imali prilike gledati u posljednjih dvadesetak godina, dok u konačnici i sam ne postane, odnosne ne upadne u – klišeje.
Filmski par – Dylan i Jamie – dvoje su prosječnih mladih ljudi koji nastoje uspjeti u životu, ali – kako to obično biva – nemaju sreće u ljubavi, što je očito veliki problem jer su neizlječivi romantičari. Stoga se odluče imati čisto tjelesnu vezu bez ikakvih emocionalnih primjesa. U navedenom segmentu redatelj nastoji ironizirati tipične postavke romantičnih komedija, koje se karikirano prikazuju u presladunjavom fikcionalnom filmu koji Dylan i Jamie zajedno gledaju. Stereotipni odnosi među likovima, previše patetike, šablonizirani zapleti i sretni završeci, motivi nebeskih tijela, parkova, kiša – sve je to standardan žanrovski inventar koji mora biti protkan nizom humornih elemenata koji trebaju poslužiti razbijanju pseudoozbiljnih životnih situacija u kojima su se protagonisti našli.
Film je na trenutke vrlo zabavan i duhovit, međutim, javljaju se dvije vrste problema: jedna je vezana uz odnos glavnih i sporednih likova, a druga uz odnos prve i druge polovine filma. U prvih šezdesetak minuta filma Gluck se uspijeva poigravati konceptom romantičnih komedija, kako sam gore i naveo, te Veza bez obveza djeluje poletno i svježe. Međutim, u trenutku kada njegovi protagonisti predvidljivo počinju iskazivati međusobnu emocionalnu naklonost, film postaje sve ono što je netom prije ironizirao.
Stoga se posljednjih četrdesetak minuta na trenutke pretvara u sladunjavu ljubavnu priču kroz koju se protagonisti nastoje suočiti sa svojim simptomom. Upravo na tom mjestu dolazimo do drugoga problema – sporednih likova. Inače izvrsna glumica Patricia Clarkson (Daleko od raja) upala je u stereotipnu ulogu razuzdane majke, koja je prema psihičkoj ekonomiji zamijenila ulogu sa svojom kćerkom. Dylanova obiteljska situacija i odnos s ocem također ulaze u domenu već viđenih stereotipnih obiteljskih kompleksa.
Kao što sam i rekao, film ima svojih pozitivnih strana te je unatoč brojnim nedostacima ipak jednu stepenicu iznad standardnih izdanaka svoga žanra, premda ga se nećete sjećati dulje od nekoliko sati nakon što napustite kinodvoranu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. rujna 2011.
