Spojite Fellinijev Amarcord i Weirovo Društvo mrtvih pjesnika i dobit ćete kakvu takvu predodžbu o filmu Jezik leptira španjolskog redatelja Joséa Luisa Cuerda, priču o odrastanju u idiličnom španjolskom gradiću okrunjenu Europskom filmskom nagradom i nagradom Goya za najbolji scenarij 2000. godine. Sve je opet tu, kao i u mnogim sličnim ostvarenjima – u sjeni nadolazećeg rata dječak Moncho upoznaje život u njegovu najnježnijem i najgrubljem obliku, prvi poljubac i fašističke čizme koje odjekuju kamenim ulicama mediteranskog gradića, prijateljstvo i odanost nasuprot izdaji i pohlepi, dječaštvo kao borba, odrastanje kao prihvaćanje rezignacije. Jose Luis Cuerda toj mnogo puta ispričanoj priči prilazi na neočekivano iskren način, s dojmljivim osjećajem za društveno-političko mijene i portretiranje jedne zajednice u isto vrijeme osnažene i rastrgane podjelama iznutra.
Ono što Jezik leptira čini slojevitim ostvarenjem vješta je scenaristička razrađenost i činjenica da ni jedan lik, ma koliko sporedan bio, ne ostaje nezaokružen te pronalazi svoje mjesto u cjelini, dobivši priliku, makar i malu, da ispriča, ili barem nasluti, svoju priču. Autor tako s lakoćom detektira socijaliste/republikance (Monchov otac), konzervativce (Monchova majka) i slobodne duhove (Monchova učitelja intelektualca). A ako kroz nekoga od njih progovara, onda je to stari učitelj don Gregorio, svojevrsni egzistencijalist koji citira Sartrea prije Sartrea i smatra da je sloboda jednini imperativ. („Čekajte da jedna generacija doživi slobodnu Španjolsku i nikada je se više neće moći odreći.“) No, kao i svi koji idu ispred vremena, kasnije završava u s puškom prislonjenom na čelo.
U jednoj duhovitoj sceni Moncho govori don Gregoriju da njegova majka kaže da dobri idu u raj, a loši u pakao, dok njegov otac kaže da bi, kad bi i postojao Posljednji sud, bogati doveli svoje advokate. Na to mu don Gregorio odgovara da je pakao mržnja i surovost, i da je pakao ovdje, to smo mi. A upravo učitelj do završetka filma (p)ostaje jedini pozitivan lik – i Munchova majka i otac na kraju izdaju svoje ideale u zamjenu za sigurnost: otac pali svoju republikansku crvenu iskaznicu, majka najglasnije vrijeđa crvene i anarhiste, dok ih frankisti odvode u prljavom kamionu na stratište. A dječak? On u posljednjoj sceni slijedi primjer svojih roditelja birajući sigurnost i poslušnost naspram slobode i bunta.
Kada bismo Guillerma del Tora lišili fantastičnog elementa (u njegovim ostvarenjima poput Đavolje kralježnice i Panova labirinta), ono što bi ostalo uvelike bi nalikovalo Jeziku leptira: isprepleteni sukobi svjetova djece i odraslih, koji tek u onim rijetkim, teškim trenutcima postaju jedinstveni i ujedinjeni, ili u ljubavi ili u mržnji.
Jezik leptira ima za cilj još jedanput iscrtati nostalgične boje i oblike djetinjstva, ali i upozoriti na to kako se neke stvari nikad ne mijenjaju. Kako to piše francuski književnik Eric Faye mnogo puta u životu činimo stvari samo kako bismo iznova pronašli neko zaboravljeno sjećanje, „to prvo jutro svijeta, kad je sve bilo novo, još zapakirano, s etiketom, kad je nada još bila topla poput kroasana“.
Iako će gledatelj u mnogim scenama imati lagani déjâ vu, Cuerdino djelo iznadprosječno je ostvarenje, prekrasan film o odrastanju i vještim režijskim rukopisom svladana priča, narativno lako prohodan, no istovremeno skrivajući brojne zakutke prepune referenci i autorovih razmišljanja.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 24. rujna 2011.
