Ovogodišnji dobitnik Zlatne palme u Cannesu prilično je neobičan film. Nakon poduže redateljske stanke, koja je vjerojatno pridonijela da ga dio kritike smatra kultnim autorom (prema načelu: što su pauze duže, stječe se prividan dojam da redatelj mukotrpno radi na novom ostvarenju), Terrence Malick snimio je Drvo života, dvoiposatnu poetsku epopeju o smislu života. To je u osnovi sižejno jednostavna, ali fabularno kompleksna priča o obiteljskoj tragediji, o odrastanju u američkoj provinciji tijekom 1950-ih, izmiješana s vizualno spektakularnim prizorima nastanka života na Zemlji. Film prati rođenje i odrastanje najstarijeg sina u religioznoj teksaškoj obitelji srednje klase te njegov složen odnos sa strogim i krutim, autoritativnim ocem (kojeg solidno glumi Brad Pitt).
Odrastavši u dezorijentiranom svijetu i kompleksnom obiteljskom okružju, uz to i s pogibijom brata, čime film i započinje (no ni u jednom trenutku gledatelj ne zna kako ili gdje je on umro), Jack se u zreloj dobi (glumi ga Sean Penn) osjeća prazno i izgubljeno u svijetu, ne nalazeći odgovore na neka temeljna pitanja poput vjere u Boga i pronalaženja smislenog života. Završetak filma odvest će Jacka u nadrealni krajolik, u kojem se ponovno susreće s izgubljenom obitelji, ostavljajući nam intrigantan, metaforički kraj, koji je teško jednoznačno protumačiti...
U cjelini gledano, teško je shvatiti zbog čega je Drvo života osvojilo simpatije dijela kritike, kao i zaradilo jednu od najprestižnijih filmskih nagrada: s jedne strane, moglo bi se reći da je film promišljena i studiozna, pedantno režirana kinematografska meditacija o pitanjima vjere i ljudskog postojanja, no s druge strane, posve je valjan argument da se naprosto radi o precijenjenom i pretencioznom artističkom poigravanju s velikim metafizičkim pitanjima. Istina, na vizualnom planu film je veoma dojmljiv i solidno montiran i ne može mu se poreći izvjesna auratičnost, no scenaristički je posve podbacio: ne samo zato što nepotrebno isprepliće ljudsku i kozmičku pripovijest o rađanju nego i stoga što je ljudska u osnovi hladno ispričana i nemaštovito fabulirana.
U svemu tome postoji izvjesna logika: disparatne sekvence nisu narativno povezane, ali se na neki način tematski nadopunjuju, međutim temeljni je problem što za pripovijedanje priče o obiteljskoj tragediji i nesretnom djetinjstvu nije potrebno uvoditi u igru dinosaure da bi ona postala snažnija i dojmljivija. Određena simbolika dade se razaznati: postoji podjela na četiri kozmička elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak (i njihove ekvivalente: vulkan, ocean, potres i oluju), jasno je zašto Malick na samom početku filma navodi citat iz Knjige o Jobu („zadržimo vjeru upravo zato jer nam se čini da nema Boga ili da nas nepravedno kažnjava“), očito je i da je u tom imaginariju more životna snaga koja stvara, obala je kolijevka života, a drvo koje obitelj sadi u vrtu metafora ljudskog života kao takvog. No, nije li se sve to moglo mnogo jednostavnije i manje pretenciozno osmisliti?
Postoje očite reference na 2001:Odiseju u svemiru (štoviše, jedan kadar posve je istovjetan veličanstvenom otvaranju Kubrickova filma!), ali Drvo života nema takvu snagu niti Malick karizmatičnu osobnost. Štoviše, na raznim se mjestima pripovijest o obitelji montažno reže na ponavljajuću scenu s neobičnim narančastim svjetlom, koje bi moglo značiti božanski duh ili dah stvaranja, što je još jedan pokušaj sagledavanja ljudske priče iz božanske ili kozmičke, u svakom slučaju čovjeku neshvatljive perspektive. Treba spomenuti i da filmom često upravlja kadšto iritantna naracija u offu (kad netko od protagonista propituje smisao vjere), ili poneki nerealni ili fantazmatski prizor poput onog u kojem Jackova majka lebdi ispod krošnje drveta.
Sve su to naznake i tragovi koje je moguće slojevito i višeznačno tumačiti, ali i dalje ostaje pitanje u kojoj mjeri oni imaju smisla unutar jednostavne pripovijesti o prosječnoj teksaškoj obitelji. Malick nipošto nije religiozni fanatik niti svoj filmski svijet stvara na temeljima dogme o vjeri u Boga kao jedinom spasenju. On naprosto želi naglasiti da je trenutak tragedije upravo onaj u kojem se potvrđuje Bog, u kojem se očitava njegova prisutnost, više kao nepodjarmljene kozmičke sile, a manje kao novovjekovnog milosrdnog bogočovjeka.
Zato Drvo života u osnovi i jest i nije kršćanski film. On je neka vrsta ateističke kozmičke meditacije koja se isprepliće s klasičnom religioznošću. Film ne nudi gotove odgovore niti sugerira rješenja: on je naprosto kozmičko-ljudska epopeja ispričana jezikom višeznačnih simbola i vizualno spektakularnim stilom u najboljoj tradiciji fotografija National Geographica. Posljednja sekvenca napose nas zbunjuje, jer nismo sigurni radi li se o fantaziji ili stvarnom susretu u onostranom životu, izmišljenom sučeljavanju s vlastitom prošlošću ili pak smrću Jacka, koji na obali oceana nalazi smirenje i odgovore na pitanja o vjeri i ispravnom životnom putu.
Različiti slojevi filma, kao što je već rečeno, narativno nepovezani ali tematski srodni, stvaraju specifičan ugođaj koji se nekim gledateljima uopće neće svidjeti, dok će drugima zacijelo biti fascinantan. Utoliko i dalje stoji tvrdnja da se film može iščitavati na različite načine, ali je upitno koliko je Malickova svemirska odiseja doista kvalitetno ostvarenje, nagradama i kritičarskim apologijama usprkos. Postigne li za desetak godina kultni status kakav ima Kubrickovo dubinsko poniranje u kozmička prostranstva, svi oni koji u ovom djelu vide tek pretencioznu pripovijest o vezi istinske vjere i božje providnosti, bit će u krivu. No, iskreno govoreći, šanse za takvo što vrlo su male.
© Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 22. rujna 2011.
