Lagano krčkanje
Kotlovina, red. Tomislav Radić
-
Jeste li probali kotlovinu? Ako ste iz ovih, kajkavskih krajeva, siguran sam da jeste. Pa i ako ste odnegdje drugdje – te vam je bliži ča ili što – a nastanili ste se u pitomim krajevima u kojima odzvanja kaj, kotlovinu ste morali probati. Mesa svakakvog koje se lagano krčka, kuha u zajedničkom kotlu. Em, smo svi Hrvati, kaj ne? Tomislav Radić punokrvni je hrvatski redatelj. U samoj srži svog životnog i umjetničkog habitusa – Hrvat. I normalno je da se poduhvatio takva hrvatskog branda kakav je kotlovina. Istoimeni film trijumfalno je pomeo konkurenciju na ovogodišnjem festivalu hrvatskog filma. Pula je doista ostala obilježena Kotlovinom. Zasluženo? Naravno! Uopće ne sumnjam u dobar ukus domaćih filmskih kritičara, a i publike.
Radić je u ovdašnju kinematografiju više negoli uspješno stupio svojim igranim prvijencem Živa istina (1972.). U njemu je, primijenivši modernističku metodu izravnog filma, isprepleo sudbinu protagonistice i njezin privatni život. Svjež i dan-danas, ovaj je film Radića namah karakterizirao kao redatelja sklonog i formalnoj i idejnoj subverziji te provokaciji. Istim se metafilmskim sredstvima poslužio i u metafikciji o Timonu Atenjaninu (1973.), gdje se tragična antička sudbina na daskama pretvara u farsičan usud naslovnog protagonista u suvremenim urbanim okolnostima. Danas – reći će Petar Krelja – Timon u izvedbenom smislu izgleda i bolje od kultne Žive istine.
Nakon gotovo dvadeset godina igrano-filmske apstinencije, Tomislav Radić se u devedesetima vraća snimanju cjelovečernjih djela, ali sada u okviru hrvatske državnosti. No, ne baš uspješno. Ni Luka (1992), ni Anđele moj dragi (1995), a pogotovo Holding (2001) nisu ostvarenja koja bi duže ostala u pamćenju gledatelja. Ni kritika ih nije štedjela pa je kao ugodno iznenađenje i povratak važnog autora širokogrudno primljen Radićev film Što je Iva snimila 21. listopada 2003? (2005.). Taj uradak u mnogočemu slijedi poetiku kultnog prvijenca. Kroz fingiranu vizuru jedne tinejdžerke odvija se vješto sklopljena priča o složenim obiteljskim odnosima. Intonirana kao komedija s blagom dozom gorčine prema duhu epohe u kojoj se nalazi tranzicijska Hrvatska, film je polučio velik uspjeh.
Prije svega, plijenile su sjajne glumačke intepretacije Ive Gregurevića i Anje Šovagović-Despot te Borisa Svrtana i Barbare Prpić. Dobar mischung video-vizure, dokumentarističke improvizacije i glumačke izvedbe rezultirao je možda i najboljim Radićevim filmom uopće. Koliko je visok bio povratak, toliko se nižim činio pad u sljedećem ostvarenju. Tri priče o nespavanju (2008) sasvim sigurno pokazuju nedostatak redateljske koncentracije, a sve nauštrb vrlo banalne i plitke idejne poruke filma. Dojka hrvatske majke (Ecija Ojdanić) smiruje uplakano dijete u više negoli patetičnom završetku. Kotlovina (2011), rekoh, doslovce je pomela konkurenciju na ovogodišnjoj Puli. Najbolji film Festivala; najbolja muška i ženska glavna uloga, najbolja muška sporedna uloga (sjajni Boris Buzančić)... doista, uspjeh je podsjetio na trijumf s Ivom koju godinu ranije. No, kakav okus ostavlja Radićeva Kotlovina? Meso je dobro, no začini stavljeni uz to meso podosta su kiseli i gorki!
Scenarističko-redateljski, autor film drži u jednodnevnoj međuigri likova. Po tome se, npr., Radić i razlikuje od Mike Leigha, kojemu, možebitno, želi ličiti. No, dok kod Leigha (Another Year, 2010) imamo kriške života, kod Radića je prije riječ o mesnim odrescima istog (sjetimo se gozbi u Ivi i Kotlovini!) Likovi pristižu u vikendicu na livadnom proplanku i tu razmataju svoja životna nezadovoljstva i traume. Mirko (Draško Zidar) i Ana (Mirela Brekalo) priređuju gozbu za svu svoju rodbinu. Povod je dolazak Anine mlađe sestre Mimi (Melita Jurišić) iz Australije. Mimi je tamo otišla kao malo dijete, a sve zbog okolnosti političke emigracije njezina oca. Naime, kao i mnoga hrvatska sudba iz sedamdesetih, i ova je tragično predodredila usudbene povjestice jedne obitelji.
Nakon smrti znatno starijeg supruga, dakle, Mimi se vraća u postojbinu predaka. I u tom se povratku oslobađa... kako geografski tako i seksualno. Koristeći se naklonošću sestrina posinka Jakova (Igor Kovač), ona prvi put – vjerovali ili ne! – doživljava orgazam. Ekstaza u hrvatskoj šumi s mladim hrvatskim sinom! (Usput budi rečeno, scena svršavanja bolna je do karikaturalnosti. Kao da se radi o muci, a ne užitku!) Ovaj (koitalni) odnos Mimi i Jakova bit će pokretač i svih ostalih filmskih odnosa u Kotlovini. Naime, susret tri sestre – treća je sestra u ovoj inačici čehovljanske situacije Seka (Suzana Nikolić) – bit će usredotočen na Mimine gaćice, koje se sele s njezine stražnjice, preko Jakovljeva džepa, do Aninih ruku. Tako se i susret triju sestara – a u okružju mnogobrojne rodbine – pretvara u gorku spoznaju o latentnom incestu u konzervativnoj obitelji, ali se sve katarktički okončava u pomirbi na kraju stola... i dana.
U izvedbenom smislu, Kotlovina je vješto sročen film. Vidi se da Radić uživa u radu s glumcima te da u tom segmentu i on autorski djeluje najsugestivnije. Središnje jedinstvo mjesta, prostora i radnje koncentrira velik broj likova kroz zanimljive verbalne eskapade pa u pojedinim dijelovima pronalazimo vrlo duhovite dijaloge, a povremeno se zbude i komedija situacije. U kontrastu mlađih i nesputanijih te starijih i razočaranijih, seksualna avantura Mimi i Jakova premošćuje jaz generacija, ali i uzrokuje razotkrivanje svih skrivenih intriga i predrasuda koje vladaju u svehrvatskoj obitelji. Radić, dakle, unekoliko secira današnju Hrvatsku u malome. Osnovna ćelija te Hrvatske – sretno izbjegle iz ćelije Titove Jugoslavije (što se spominje par puta u filmu) – i nije baš u idealnom stanju. Heureka! No, Radić ne otkriva baš mnogo. I sami znamo kako stvari stoje s tom obitelji... i ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom neoliberalnom svijetu oko nje.
Osim spomenute vješte sročenosti, Kotlovina ipak djeluje pomalo – predvidljivo. Svi antagonizmi koji pokreću film zapravo su bez suspensea. Nekako naslućujemo da će sve završiti pomirbom. (Uostalom, tako je bilo i u uspjeloj Ivi, ali i u neuspjelim Pričama o nesanici.) Posebice je, pak, u tom kontekstu dramaturški posložena i pred-završna pijana svađa svih sa svima, kao i nagoviještena katarza s tri sestre u završnom kadru-sekvenci. Ista je režirana pomalo iritirajuće... biblijski citatno... krajnje patetično. Statična kamera pokojnog Vedrana Šamanovića smiruje prijašnje bure u čaši, što ih je taj vrsni autor fotografije fingirao kamerom iz ruke i bliskim kadrovima.
Radićev je film, u mnogim segmentima, zanimljiva improvizacija na samozadanu temu. No, u cjelini, djeluje više kao uspjela stilska vježba (komad Raymonda Queneaua po kojem Radić postavlja najdugovječniju predstavu s istom glumačkom podjelom na svijetu) negoli film dorađenih likova i ozbiljne socio-političke pozadine. Radić ponovno ne može odoljeti a da ne iskaže svoju opsesiju s bivšom državom, koja mu je (je li doista?) onemogućila djelovanje u najboljim godinama. U (valjda?) duhovitim eskapadama nekih likova ponovno isplivava Jugoslavija kao „tamnica hrvatskog naroda i Titov kazamat“. Pa je li stvarno baš sav „cvijet hrvatske samosvjesnosti“ emigrirao ili je bio spriječen u svojim kreativnim potencijalima? Jesmo li doista svi bili u takvom mraku da danas ništa lijepoga ne vidimo od prevelike državotvorne svjetlosti? A Radić je svojim umjetničkim pregnućem uvijek tu da nas na to podsjeti!
Kotlovina je trijumfalno protutnjala pulskim Festivalom. U sveopćoj hrvatskoj kulturi festivala i spektakala valjda je tomu i normalno tako. No, u mraku redovnog repertoara teško će biti neko svjetlo u tmini. Ako previše slikaš crno-bijelim ideološkim kistom, nema raznobojnih životnih ideja. Jer, ništa nije dobro u većim količinama. Pa ni nacionalni ideologemi. Kao i kod kotlovine... ako previše pojedeš, boli stomak. Iako autorski subjektivan (što uopće i nije neka mana), Radić je ideološki isključiv. A Kotlovina? Film je to obrazovana i vješta redatelja, no koji svojom idejom i izvedbom ne donosi ništa novo u njegovu opusu. Premalo za autora koji će barem s tri važna (ako ne i sjajna) filma ostati zapisanim u povijesti hrvatske kinematografije!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. rujna 2011.
Piše:
Krivak